Robert Perić-Komšić, mladi fudbaler koji je rođen u Sarajevu, pokazao je nevjerovatnu hrabrost i požrtvovanost kada je donio odluku da donira jetru svojoj majci Ljiljani. Njegova odluka, koja je potresla mnoge i oduševila javnost, nije bila samo medicinski složena, već je imala i ozbiljne posljedice po njegovu fudbalsku karijeru. Robert je bio svjestan rizika, ali za njega nije bilo dileme – spasiti život majci bilo je na prvom mjestu.
Sve je počelo krajem marta prošle godine kada je Robert, nakon što je postigao gol za Cibaliju, došao kući, spakovao svoje stvari i otputovao u Istanbul. Njegova majka Ljiljana borila se s bolešću jetre više od 13 godina, a stanje joj se pogoršalo do te mjere da je transplantacija bila jedina opcija za njen oporavak. Robert nije dugo razmišljao – odmah je odlučio da on bude taj koji će donirati dio svoje jetre, iako je bio svjestan rizika koje takav zahvat nosi za njegovu karijeru.
Operacija je obavljena uspješno, ali nije bila jednostavna. Robertu je uklonjeno 70 posto jetre, a doktori nisu mogli sa sigurnošću reći da će se ikada vratiti na fudbalski teren. Jetra se regeneriše, ali takva intervencija zahtijeva dugotrajan oporavak, a za sportiste je svaki mjesec van treninga izuzetno težak. Ipak, Robert se nije mnogo brinuo o tome u tom trenutku. Njegova jedina misija bila je da njegova majka preživi i dobije novu priliku za život.
Nakon operacije, Robert je morao provesti nekoliko mjeseci oporavljajući se. Četiri mjeseca kasnije, uspio je da se vrati treninzima. Bilo je jasno da oporavak ide izuzetno dobro, a uskoro se ponovo našao na terenu, iako je opterećenje za njegovo tijelo bilo ogromno. Mnogi su se pitali da li će njegova karijera biti ista kao prije, ali Robert je pokazao izuzetnu odlučnost i posvećenost.
Ljiljana, njegova majka, dobila je novu šansu za život. Nakon 13 godina borbe s bolešću, transplantacija je za nju bila spas. Zahvaljujući svom sinu, ona je danas zdrava i uživa u svakodnevici koju je nekada mogla samo sanjati. Njena borba protiv bolesti bila je duga i iscrpljujuća, ali zahvaljujući Robertovoj hrabrosti, sve se promijenilo. Zdravlje se stabiliziralo, a porodica je konačno mogla da diše malo lakše.
Robert, međutim, nije bio samo heroj na privatnom planu. On je uspio da se vrati profesionalnom fudbalu, i to na način koji je malo ko očekivao. Doktori su mu prognozirali duži oporavak, a neki su čak sumnjali da će se ikada vratiti na teren. Ipak, Robert je već četiri mjeseca nakon operacije ponovo trenirao, a ubrzo je počeo i da igra utakmice. Njegova volja i odlučnost bile su ključne u njegovom povratku piše avaz
