U moru svakodnevnih izvještaja o teškim temama, poput siromaštva, nepravde i društvenih podjela, isplivala je dirljiva priča jednog čovjeka iz Bosne i Hercegovine koja je, svojim iskrenim tonom i emotivnim zapletom, dotaknula stotine ljudi širom regije. Ova priča ne govori o političkim dešavanjima, niti o materijalnim dostignućima. Ona je, prije svega, priča o ljudskosti, odanosti i nezaboravljenom prijateljstvu koje nadživljava granice, godine i neimaštinu.
Glavni junak ove priče opisuje sebe kao „tešku bijedu“, čovjeka koji se svakodnevno bori sa osnovnim životnim potrebama, ali u njegovim riječima i postupcima osjeti se nešto što se ne može kupiti ni za sav novac ovoga svijeta – dostojanstvo, dobrota i čisto srce. Sve se desilo potpuno neočekivano – jedan običan petak u njegovom životu, koji se do tada ni po čemu nije razlikovao od ostalih, pretvorio se u dan koji će pamtiti zauvijek.
Nazvali su ga iz pošte. Rečeno mu je da je dobio novac. Zatečen takvom informacijom, u prvi mah nije mogao vjerovati. Pomislio je da se neko ponovo šali na njegov račun, jer nije rijetkost da se njegova porodica, usljed siromaštva, susreće s podsmijehom i omalovažavanjem okoline.
Ipak, odlučio je otići i provjeriti. Nada je nadjačala sumnju. Zima se bližila, a kuća nije imala drva. U glavi su mu se rojile misli – “Možda je greška, možda neko testira moje strpljenje”. Međutim, stvarnost je bila nevjerovatna – u pošti ga je dočekalo pismo i čak 3.000 američkih dolara. Približno 5.000 konvertibilnih maraka. Nije mogao da vjeruje. Osjećaji su mu se smjenjivali: iznenađenje, sumnja, pa suze.

Otvorio je pismo i pročitao prve rečenice. Njegove oči su se napunile suzama kad je shvatio ko je pošiljalac. Bio je to njegov drug iz osnovne škole, osoba s kojom je dijelio najteže dane djetinjstva. Obojica su odrasla u siromaštvu, ali su tada gradili nešto mnogo vrednije – prijateljstvo izgrađeno na iskrenosti i uzajamnoj podršci.
Prisjetio se vremena kada bi dijelio svoj skromni sendvič s njim, kada bi pili sok iz iste boce, kad su bili braća u svemu osim po krvi. Njegov prijatelj je kasnije napustio Bosnu i Hercegovinu i otišao u Sjedinjene Američke Države, tražeći bolji život, “trbuhom za kruhom”, kako se to često kaže. Tamo je, kako izgleda, uspio. Ali ono što je najvažnije – nije zaboravio. Nije zaboravio ni svog prijatelja, ni polovinu sendviča, ni dane kada su zajedno sanjali o boljem sutra.
U pismu koje je stiglo uz novac, stajale su riječi koje su mnogo značile:
-
“Brate, ako ti ikada bude trebalo – samo se javi.”
-
“Znam kako ti je sad, i znam kakav si čovjek kad imaš.”
-
“Hvala Bogu, ja sada imam – i smatraj to kao da i ti imaš.”
-
“Tvoj brat.”
Te riječi nisu bile samo obećanje pomoći. One su bile potvrda da dobrota ne umire, da se iskrenost pamti, i da ono što se jednom podijeli iz srca, kad-tad nađe put da se vrati.
Čovjek koji je do tada bio uvjeren da ga je svijet zaboravio, da je borba s bijedom postala svakodnevica bez kraja, dobio je poruku nade. Nakon deset godina bez ikakvog kontakta, stigao mu je odgovor na njegovu dobrotu iz djetinjstva – u najpotrebnijem trenutku prenosi hayat