Pošao neki čovjek halifi Omeru ibn Hattabu r.a. da mu se požali na svoju ženu koja ga je stalno vrijeđala, nervirala i s njim se prepirala. Došavši pred vrata Omerove r.a. kuće ču glas Omerove r.a. žene Ummi Kulsum koja je nešto govorila Omeru, koji joj ni jednom riječju nije uzvraćao. Čovjek onda zastade i nađe se u dilemi šta da radi; pošao je da se halifi požali na svoju ženu, a sam halifa trpi od svoje žene možda i više i gore nego on?!
Nakon kraćeg razmišljanja čovjek se vrati, ali u taj čas iz kuće izađe Omer r.a. i kada ga primjeti kako odlazi od njegove kuće zovnu ga i upita zašto je došao. Sada ni čovjek ne htjede da izvrdava nego reče: “Došao sam ti, o vladaru pravovjernih, da se požalim na ružno ponašanje moje žene, ali kada sam čuo galamu tvoje žene ja sam odustao od toga.”
Onda mu Omer r.a. reče: “Ja njoj sve to popuštam i ne reagujem zbog ovih njenih zasluga: Prvo: Ona je zastor između mene i džehennemske vatre, pa se uz nju moje srce smiri i ne dozvoljava mi da odem u haram! Drugo: Ona čuva moju kuću i imetak kada sam odsutan od kuće! Treće: Ona pere moju odjeću! Četvrto: Odgaja moju djecu! Peto: Ona mi je kuharica i spravlja hranu, a radi i mnoge druge poslove…”
Onda čovjek reče: “Pa i moja žena sve to radi kao i tvoja, ali ja joj nisam zbog toga ništa popuštao niti opraštao!” Omer r.a. mu na kraju reče: “E, trebaš da joj priznaš te zasluge i da joj neke njene loše osobine manje primjećuješ, a zatim da joj ih opraštaš!”
