U trenutku dok obilježavamo 30 godina od jednog od najmračnijih poglavlja u modernoj historiji Evrope, svjedočenje ratnog hirurga dr. Ilijaza Pilava iznosu potresnu priču o danima koji će zauvijek ostati u kolektivnoj memoriji. On, kao posljednji građanin i šef hirurške ekipe u Srebrenici, preživio je pad zaštićene zone UN-a u julu 1995. godine, smrti unatoč, da bi danas služio kao važan glas za pravdu i sjećanje.
Pilav se u Sarajevo vratio iz Srebrenice nakon što je grad pao 11. jula 1995., u posljednjoj grupi od oko 20 preživjelih pripadnika Armije RBiH, neposredno nakon što su nad gradom nadlijetali NATO avioni, što je izgledalo kao posljednja nada spašavanja. On je, kako sam kaže, ubrzo nakon završetka studija postao hirurg ne po izboru, nego po potrebi – situaciji bez presedana, u kojoj su amputacije rađene običnom pilom u šumi, a operacije izvedene bez ikakvog sedativa ili anestezije .
Uvod
Ovaj hrabri ljekar je 1992. godine došao u Srebrenicu kao mladi volonter, vođen sviješću o neophodnosti da se pomogne sugrađanima. Već tada su zločini na Bošnjacima počeli, posebno prema djeci, mladima i starijima, a ratna bolnica postala je jedina linija odbrane u gradu prepunom boli i neizvjesnosti . Na svakoj operaciji, uz metalne alate i minimum opreme, Pilav se borio za svaki život, svjestan da je i sam postao simbol otpora i ljudske dobrote.
Razrada
Pilav je evocirao scene neviđene brutalnosti:
-
Ljekari su morali obavljati zahvate bez zavoja, lijekova i anestezije – ljudi su umirali od boli
-
Čak su i bebe umirale od gladi, a odrasli od neizrecive boli i uslova lišenih svega osnovnog
-
Suočavali su se s hemijskim zagadjenjem: bojne otrove u vodi izazvale su halucinacije, strah i agresivnost među onima koji su pokušavali pobjeći iz grada
Unatoč svim tim uvjetima, Pilav i njegov tim su uspjeli spasiti živote brojnih ranjenika. Preuzevši ličnu odgovornost, morao je podići alarm i koordinirati spasilačke akcije uz pomoć dobrovoljaca. Bila je to borba po mjeri humanosti – svaki spaseni život predstavljao je pobjedu nad tamom rata
Proboj iz Srebrenice
-
jula, prelazeći kroz šumu ka slobodnom teritoriju, Pilav je preživio “Marš smrti” na kojem su stotine hiljada civila i vojnika ginuli od zamki, mina i napada. S lipsom hrane, vode i zaštite, prešao je oko 100 km u šest dana, noseći bol drugih – i pokojne – na svojim plećima, nastojeći zadržati ljudskost do samoga kraja.
Kroz taj pakao, Pilav nije bio pasivni posmatrač – nastavio je pomagati ranjenima i dok je hodao ka slobodi. Na svakom metru puta završavao je intervenciju, iako i sam nije imao ništa – hrabro pripovijeda da su im ciljili put kao da ne žele nikoga živog .
Širi kontekst i moralna refleksija
Na panelu u Ankari, gdje je obilježena 30. godišnjica genocida, Pilav se naročito osvrnuo na licemjerje međunarodne zajednice. Podsjetio je da je nakon Drugog svjetskog rata nastala poruka Nikad više, ali je ona ostala pusta – tačno do Srebrenice, a sada se opet čuje, u kontekstu Gaze, gdje isti obrasci zločina ponovo prijete .
Pilav je naglasio bolnu činjenicu: žrtve Holokausta same danas bivaju zločinci u Gazi, što pokazuje da istorija, umjesto da uči, ponavlja iste greške . Ovaj zaključak duboko potresa i opravdava potrebu za stalnim svjedočenjem hrabrih glasova poput njegovog.
Na drugoj strani, dr. Midhat Čaušević, također učesnik panela, podsjetio je da je genocid počinjen pred očima UN-a, a da Srebrenica ostaje simbol civilizacijske sramote. Čak ni danas, dodao je, neće svi identifikovani žrtvi dobiti grob, što dodatno otežava proces priznanja i ozdravljenja kolektivne duše.
Zaključak
Danas, u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, počivaju 6 765 žrtava, a još 250 je ukopano na mezarjima svojih porodica – iz ukupno oko 8 372 stradalih. Njihove priče, uključujući i hrabro svjedočanstvo Ilijaza Pilava, postaju građa moralne obaveze pred budućim generacijama. Haški tribunal i drugi sudovi izrekli su 54 presude i više od 780 godina zatvora, uključujući doživotne kazne ključnim počiniocima kao što su Mladić i Karadžić .
Ovaj tekst i priča dr. Pilava nisu samo historijski dokument. Oni su svjedočanstvo protiv zaborava, podsjetnik da u svijetu nasilje ne smije proći nekažnjeno. Da bismo spriječili ponavljanje, moramo slušati one koji su preživjeli. U krajnjoj liniji, njihova priča nosi poruku – u najtežim trenucima, ljudi s dobrim srcem mogu činiti čuda, i baš ta ljudskost ostaje jedina istinska nada za bolji svijet.
