Katastrofa koja je zadesila Donju Jablanicu ostavila je iza sebe ruševine, uništena naselja i mnoge izgubljene živote. Mještani, u očajničkom naporu da spase svoje porodice, pokazali su nevjerovatnu hrabrost. Jedna od tih hrabrih osoba bila je i Lejla Begović, koja je prošla kroz izuzetno traumatično iskustvo tokom ovog stravičnog događaja.
U svojoj potresnoj ispovijesti, Lejla je podijelila sjećanja na trenutke kada je sve počelo. Iako je prošlo vrijeme, slike te noći i dalje su joj svježe u glavi, a osjećaj šoka nije popustio. “Ni sada nisam dobro. Vraćaju mi se još uvijek slike, ali mi smo još uvijek u šoku,” izjavila je Lejla kroz suze. Prisjetila se kako je njen muž bio taj koji ih je probudio, govoreći im da imaju samo nekoliko minuta da napuste kuću koja je već bila potpuno poplavljena. U toj strašnoj situaciji, njen muž je uspio da prebaciti nju, njene svekra i svekrvu, te njihovo dvoje djece na sigurno mjesto, ali je na kraju ostao iza, boreći se s vodom koja je ubrzo progutala sve oko njih.
Dok su se pokušavali domoći sigurnosti, Lejla i njena porodica su se uspjeli popeti na balkon i kasnije ući u hodžin prvi sprat. Voda je ubrzo dostigla nivo grla, ali su nekako uspjeli stići do krova, gdje su se našli u bezizlaznoj situaciji. Nažalost, njen muž se više nije pojavio, a Lejla pretpostavlja da ga je bujica odnijela.
“Bili smo na potkrovlju jedan sat, tražili smo rješenje. Ali nije rješenja bilo,” prisjetila se Lejla te stravične noći. Njihova jedina opcija bila je mali prozor na potkrovlju kroz koji je prvo iskočio njen dedo kako bi provjerio situaciju vani. Uspio je pronaći kompresor i s njegovom pomoći, polako su jedno po jedno prelazili do džamijske kupole, gdje su se našli u relativno sigurnom prostoru. Lejla, zajedno s Amrom, prebacila je malog Darisa na sigurno, a zatim se vratila po svoju djevojčicu. “Bili smo goli, u pidžamicama,” opisuje ona, naglašavajući koliko su bespomoćni i ranjivi bili pred silom prirode.
Na kupoli džamije, mještani su se pokušavali ugrijati, zagrljeni i očajni, gledajući prizore uništenja svuda oko sebe. Lejla ističe kako su u tim trenucima samo mogli biti zahvalni što su ostali živi, svjesni ogromne tragedije koja je pogodila njihov grad. “Mi smo mogli samo da se zahvalimo što smo živi kada smo vidjeli šta je oko nas,” rekla je, prisjećajući se užasnih prizora koji su ih okruživali.
Spasioci su ih kasnije prebacili čamcima do obližnjeg naselja, gdje su im lokalni stanovnici pritekli u pomoć. Kada su stigli do restorana Maksumić, Lejla je primijetila da su joj noge bile potpuno krvave, što je još jedan pokazatelj kroz kakvu su borbu prošli kako bi se spasili. Nedugo zatim, došla je hitna pomoć, ali Lejla priznaje da se ne sjeća mnogo od onoga što je uslijedilo. Sve što je mogla pitati nakon buđenja bilo je: “Gdje su mi djeca?” – u tom trenutku, njen muž je još uvijek bio nestao, a potraga za njim trajala je dalje.
Lejlina bol je bila previše intenzivna da bi se mogla opisati riječima. “Još mi muža nisu našli. Grabite i zubima i rukama, samo da djecu izvučete,” rekla je kroz suze, opisujući očajničku borbu za život svoje djece. Na kraju, njena odluka je jasna: nikada se više neće vratiti u Donju Jablanicu. “Kada budem prolazila tuda neka mi svežu oči. Ja nisam nikako dobro,” dodala je, oslikavajući duboku emotivnu ranu koju je ova tragedija ostavila na njenoj duši.
Lejlina ispovijest je bolno svjedočanstvo o strahotama s kojima su se suočili mještani Donje Jablanice. Njena hrabrost da podijeli svoju priču ističe ne samo tragediju koja je pogodila ovaj kraj, već i nevjerovatnu snagu i izdržljivost ljudi koji su preživjeli nezamislivo prenosi pressmediabih
