Milica Kemez, žena koja je prošla kroz strašne životne izazove, otvorila je dušu i podijelila svoju potresnu životnu priču. Odrasla je u teškim uvjetima, bez ljubavi i stabilnosti, te je kroz brojne nedaće tražila svoje mjesto pod suncem. Sa tri godine, zajedno sa svojom sestrom Mirelom, smještena je u Dom za djecu i omladinu “Vera Radivojević” u Beloj Crkvi, nakon što je njihov otac izgubio starateljstvo nad njima. Razlog tomu bio je nemogućnost obezbjeđivanja osnovnih životnih uvjeta, dok ih je njihova majka napustila, ostavljajući ih bez sigurne porodice.
Prvi trenuci koje se Milica sjeća iz tih dana su bolni. Iako su bile još vrlo mlade, sjećanja na Dom su ostala duboko urezana. Milica se sjeća kako je plačući napustila svoj dom i otišla u Dom, a vozač koji ih je prevozio čak ju je udario kad je bila previše uzrujana. Iako je bilo pokušaja da ih usvoje, njihov otac je želio da se sestra i ona ne razdvajaju, te su ostale u domu. Milica se sjeća da je čak pokušala pobjeći, skočivši kroz prozor i povrijedivši se, što je ostavilo ožiljak na njenoj koži, a na duši još veći.
Nakon izvjesnog vremena, Milica i Mirela su smještene u hraniteljsku porodicu, koju je vodila žena po imenu Vesna, koju je Milica nazivala “mama”. Početak je bio relativno miran, ali uskoro je došlo do fizičkog i psihološkog zlostavljanja. Milica i njezina sestra bile su izložene svakodnevnom maltretiranju, što je uključivalo grube kazne poput tjeranja da pojedu zagorelo pecivo ili spavaju u dvorištu. “Vesna” je često reagovala agresivno, a Milica se prisjeća trenutaka kada je zbog njene zlostavljačke prirode doživjela ozbiljne povrede, poput slomljene ruke ili razbijene glave. Njihov fizički izgled također je bio predmet zlostavljanja – dok je sestri dopuštala da pušta kosu, Milicu je šišala na kratko, čineći je nesretnom zbog svog izgleda.
Zlostavljanje nije bilo ograničeno samo na fizičko nasilje. Milica je bila primorana da izvodi teške fizičke zadatke, poput masiranja nogu svoje hraniteljke do kasnih noćnih sati, dok je istovremeno učila tablicu množenja. Svaki njen pokušaj da se pobuni ili da izrazi svoje emocije bio je kažnjen, često sa batinama. Unatoč tome, Milica je pokušala sakriti znakove zlostavljanja, a čak ni u školi nije smjela pokazivati ruke, bojeći se da će svi primijetiti tragove nasilja.
U to vrijeme, socijalni radnici su povremeno dolazili do hraniteljske porodice, ali nisu primijetili ozbiljnost situacije. Milica se prisjeća da je jednom, kad su joj socijalni radnici postavili pitanja o uvjetima života kod Vesne, napokon priznala istinu o nasilju, nakon što je to izdala sestra Mirela. To je rezultiralo premještajem sestre i nje u drugu hraniteljsku porodicu, gdje su bile sigurne, ali i dalje nosile traume iz prošlih godina. Kasnije su se preselile u još jednu porodicu u Novom Sadu, gdje je Milica konačno počela obnavljati svoje povjerenje u ljude.
Nekoliko godina je prošlo u potrazi za roditeljskom ljubavi i pažnjom. Milica je živjela sa neprestanim pitanjem o svojim roditeljima. Zamišljala je kako bi izgledala njezina majka i pitala se da li je i ona ikada brinula o njoj i sestri. Iako su prošle godine, niko iz njene porodice nije se javio da pita za njihovo zdravlje ili život, što je bilo duboko emotivno. Tokom tih 11 godina, Milica nije imala ni najmanju informaciju o svojoj majci i ocu.
Kada je napokon saznala istinu, bol je postala još veća. Njena majka je preminula prije šest godina, dok je njen otac bio u zatvoru. Milica se prisjeća trenutka kada je prvi put vidjela sliku svoje majke, na grobu, a tuga je bila toliko jaka da nije mogla izdržati. Od tada, svi susreti s ocem postali su gorki podsjetnici na prošlost, a iako je njegov alkoholizam bio problem, Milica je bila voljna pokušati ponovo izgraditi odnos.
Kroz cijelu ovu strašnu priču, Milica je pokazala nevjerojatnu snagu, unatoč svim traumama i gubicima. Iako je prošla kroz duboke bolove, nije odustala od traženja sreće i ljubavi, jer je znala da prava sreća nije uvijek u onome što nam je sudbina donijela, već u tome kako se nosimo s time i koliko snažno želimo da pronađemo mir i ljubav u svom životu prenosi hayat
