Mezarje u Potočarima, koje je postalo simbol tragedije i genocida u Srebrenici iz jula 1995. godine, danas je puno kabura u kojima se nalaze samo dva ili tri djelića kostiju tijela žrtava. Ove žrtve su mučki ubijene u tzv. “zaštićenoj zoni” Ujedinjenih nacija, a njihovi najbliži i dalje traže ostatke koji nedostaju.
Većina majki, uprkos tome što su ukopale svoju djecu, još uvijek nije pronašla duševni mir jer tragaju za dijelovima tijela svojih najmilijih koji nisu bili kompletni prilikom dženaze. Tri decenije poslije, njihov vapaj odjekuje kroz godine – „Gdje je ostatak tijela?“ pitanje je koje odzvanja iz dubine njihove boli i nade.
Ove majke podsjećaju da njihovi sinovi nisu rođeni samo s jednom bedrenom kosti, bez glave ili bez ruku. Podsjetnik je to da je ljudski skelet sastavljen od 206 do 350 kostiju, ovisno o dobi, te da bi za pronalazak i ukop kompletnog tijela bilo potrebno da majke žive gotovo pet života.
Jedna od tih majki je i Ramiza Gurdić, koja je u Memorijalnom centru Potočari ukopala svoje najmilije, ali sa nekompletnim posmrtnim ostacima. Ramiza već 30 godina traži glavu svog maloljetnog sina Mehrudina. Njen put obilaska masovnih grobnica širom Bosne i Hercegovine, ne samo na području Srebrenice, pun je nade i boli, dok pokušava pronaći tijelo svog sina koje je voljela više od sebe.
„Želja mi je, dok sam živa, da pronađem njegovu glavu,“ govori Ramiza, ističući da je Mehrudinu već klanjala dženazu dva puta – prvi put 2011. godine, a drugi put 2022. godine, kada su pronađene dodatne kosti. Bol koju osjeća teško je riječima opisati jer tijelo njenog djeteta nije kompletno ukopano.
Osim Mehrudina, Ramiza je ukopala i drugog sina, Mustafu, čije je tijelo bilo kompletno, dok joj je muž Junuz također ubijen i ukopan u Potočarima, ali bez stopala. Uprkos ogromnoj tragediji, Ramiza ne posustaje u svojoj potrazi i obilasku masovnih grobnica.
Na mjestima poput Kamenice 5 i 8 prepoznala je dijelove tijela svog sina po ličnim stvarima – kaišu i papučama koje je sama skinula sa svojih nogu da bi ih dala sinu. Prisjeća se razgovora sa sinom Mustafom o tome kako je pokušala da obuče Mehrudina u žensku odjeću, kako bi možda preživio, jer Mehrudin nije imao bradu, a Mustafa jeste.
Ramiza često sanja svoju djecu i muža, a ti snovi su prepuni tuge i čežnje. Opisuje jedan od takvih snova, gdje su joj se djeca pojavila, ali su ubrzo nestala, ostavljajući je samu na kiši, ispunjenu suzama.
Kroz svoje priče, Ramiza nam otkriva i sjećanja na strahote koje je vidjela u julu 1995. godine, poput rođenja beba u logoru Akumulatorka i brutalnog ubistva desetogodišnjeg dječaka kojeg su četnici zaklali pred očima majke. Opisuje kako je majka dječaka prozvala ubodene slike “džigericom” kako bi zaštitila dijete od stravične istine, no taj prizor zauvijek joj je urezan u pamćenje.
U genocidu je Ramiza izgubila 32 člana porodice, dok je njenoj svekrvi ubijeno troje sinova, šest unučadi i zet. Opisuje kako su četnici odvajali djecu i žene prilikom ukrcavanja u autobuse, ostavljajući za sobom sliku rastanaka koje niko ne može zaboraviti.
Ova potresna svjedočenja ističu ne samo bol gubitka, već i neumornu ljudsku borbu da se pravda zadovolji i da se istina sačuva, kako bi se sjećanje na nevine žrtve sačuvalo za buduće generacije prenosi hayat
