Sadmir Nukić je sa svojih 12 godina ostao najstarije muško u svojoj porodici nakon što je preživio genocid u Srebrenici. Iako su njihovi očevi ubijeni i bili su prisiljeni na izgnanstvo, Sadmir i njegova supruga Dželaludina odlučili su se vratiti u Srebrenicu i tamo nastaviti svoj život. Njihova djeca danas žive u Srebrenici, hodaju njenim ulicama i obrazuju se, unatoč teškim uvjetima.
Sadmir je rođen 1982. godine u Ljubovi, mjestu koje graniči sa Srebrenicom u Srbiji, ali je živio u Srebrenici do početka agresije kada je bio u trećem razredu osnovne škole. Nakon što je ostao bez oca i ostalih članova porodice, Sadmir je sa 12 godina postao najstariji muški član svoje porodice. Njegova supruga Dželaludina također je pretrpjela gubitak oca koji je radio kao pomoćnik pri UNPROFOR-u. Posljednje riječi njenog oca bile su da slušaju majku, ali je ona s tri sestre i majkom nikada više nije vidjela svog oca.
Sadmir i Dželaludina su saglasni da su za genocid krivi međunarodna zajednica i entitet RS. Sadmir je mislio da će situacija u Srebrenici biti mnogo bolja nego što jeste, ali su se susreli s mnogim opstrukcijama, uključujući teškoće u pronalaženju posla i nepostojanje bosanskog jezika u osnovnim školama.
Iako je Srebrenica često prazna nakon 11. jula zbog sistemskog ubijanja i opstrukcija, porodica Nukić pokazuje da se od borbe za normalan život u rodnom mjestu ne odustaje lako. Njihova borba i povratak u Srebrenicu svjedoče o njihovoj čvrstini i odlučnosti da nastave život dostojan svog doma.
(S.Delić / Hayat)
