U uvodnom dijelu potrebno je naglasiti da je politička analitičarka Tanja Topić u razgovoru za Slobodnu Bosnu ponudila detaljnu analizu aktuelne političke scene u Bosni i Hercegovini, sa posebnim naglaskom na odnose između Milorada Dodika i Željke Cvijanović, kao i na šire regionalne i međunarodne implikacije. Njeni stavovi obuhvatili su pitanja Dodikovih čestih putovanja u Moskvu, mogućnost bijega iz zemlje, sankcije koje se uvode protiv njega i njegovog kruga, te potencijalne promjene u SNSD-u i položaju opozicije u Republici Srpskoj. Kroz ovu analizu jasno se provlači ideja da je politički sistem u BiH suočen sa ozbiljnim izazovima destabilizacije, koji se često hrane nacionalističkim narativima i podrškom iz inostranstva.
U razradi se otvara nekoliko ključnih tematskih cjelina.
Prvo, Topić je istakla da Milorad Dodik i ruska administracija dijele isti politički jezik i narativ. Od dolaska Christiana Schmidta na funkciju Visokog predstavnika u BiH, ruska strana je pojačala pritisak na međunarodnu zajednicu, kritikujući odluke OHR-a, dok je Dodik u Moskvi nastojao da se predstavi kao lider koji uživa podršku za svoje ideje o referendumima i potencijalnom osamostaljenju Republike Srpske. Taj model podrške podsjeća na stavove iz Srbije, gdje se javno izgovara privrženost teritorijalnom integritetu BiH, a istovremeno se Dodik podstiče na separatizam i ideju ujedinjenja svih Srba.
Drugo, Topić podsjeća da Dodik nije izolovan samo na relaciji Moskva–Banja Luka. On je dobijao sličnu podršku i u Mađarskoj, članici Evropske unije, gdje je također priman kao predsjednik Republike Srpske, uprkos odluci CIK-a BiH i presudi Suda BiH kojom mu je mandat oduzet. Na taj način se stvara, kako analitičarka naglašava, autokratski okvir među liderima koji dijele iste vrijednosti – vrijednosti koje relativiziraju demokratiju i stavljaju pojedince iznad zakona i institucija. Evropska unija, prema njenim riječima, predugo je zatvarala oči pred ovim “prijateljstvima” i time slabila sopstveni kredibilitet.
Treće, pojavile su se i špekulacije da Dodik u Rusiji posjeduje vrijedne nekretnine, što otvara mogućnost da bi nakon gubitka vlasti mogao potražiti utočište u toj zemlji. Topić naglašava da takav scenario nije nemoguć, iako Dodik javno tvrdi da ostaje u Republici Srpskoj. Ona podsjeća da je nakon prvog premijerskog mandata Dodik izjavio da nikada više neće dopustiti da se nađe u sudskom procesu, a kamoli da bude osuđen. Bijeg iz zemlje, iako krajnja opcija, ostaje realna mogućnost, posebno imajući u vidu njegovu potrebu za moći, glamur i političku kontrolu.
Četvrto, Topić se osvrnula i na sankcije Slovenije. Iako ih Dodik javno omalovažava i tvrdi da ga ne pogađaju, one su, prema dostupnim informacijama, izazvale veliku zabrinutost u redovima njegovih saradnika, naročito onih povezanih s poslovima u toj zemlji. Ona naglašava da se ponavlja poznati obrazac:
-
vlasti koje uvode sankcije bivaju ismijane,
-
stvara se narativ o napadu na “srpski narod”,
-
ulažu se ogromni novci u lobiranje,
-
a domaće pravosuđe ostaje nijemo na ozbiljne optužbe iz inostranstva.
Peto, kada je riječ o odnosu Željke Cvijanović i Dodika, Topić pravi paralelu sa odnosom Jadranke Kosor i Ive Sanadera u Hrvatskoj. Ona podsjeća da je Kosor jednom prilikom rekla “Kud Ivo, tud i ja”, što je kasnije negirala, ali je ta rečenica postala simbol slijepe lojalnosti vođi. Cvijanović je javno istakla da su njeni odnosi s Dodikom “odlični i nenarušeni skoro tri decenije”, što Topić vidi kao dokaz nastavka prakse u kojoj se lideru slijepo prati trag. SNSD, prema njenim riječima, ozbiljno radi na pripremi kandidata za predstojeće izbore, želeći pokazati da je nepobjediv, dok opozicija nema dovoljno snage da im parira.
Šesto, posebno je zanimljiva analiza o Drašku Stanivukoviću, lideru PDP-a. Topić tvrdi da se njegovim potezima upravlja izvan entiteta, naglašavajući da dio opozicije djeluje kao produžena ruka vlasti. Ona dodaje da opozicija plaća cijenu zbog toga što SDS nikada nije uradio lustraciju i očistio stranku od tereta ratne prošlosti. Time se, kako kaže, među građanima stvara mit da Republika Srpska ne može postojati bez Dodika i SNSD-a. Ovakav sistem rezultira pasivnim građanima koje se, prema njenim riječima, može pridobiti i za vreću brašna. Upravo tu leži najveći problem – okoštalost političkog sistema i dominacija narativa koji održava postojeću vlast.
U zaključku, analiza Tanje Topić pokazuje da je politička scena u Bosni i Hercegovini opterećena kombinacijom unutrašnjih slabosti i spoljnog uplitanja. Dodik se pozicionira kroz oslanjanje na Moskvu i druge autoritarne partnere, dok domaće institucije ostaju nemoćne pred ozbiljnim optužbama. Cvijanović pokazuje lojalnost koja podsjeća na balkanske političke modele slijeđenja vođe, a opozicija, umjesto da bude korektiv, često djeluje fragmentisano i pod uticajem vanjskih faktora. Time se otvara prostor za nastavak autokratskih praksi i dalje slabljenje demokratskih institucija. Ako se ovakvi obrasci nastave, teško je očekivati istinske promjene, a Bosna i Hercegovina ostaje zarobljena između unutrašnjih podjela i geopolitičkih igara velikih sila.
