Prvi odlazak u Bosnu nakon dugog boravka u Australiji bio je jedan od najemotivnijih trenutaka u životu jedne žene. Doselila se u Australiju 2010. godine, gdje je započela novi život nakon udaje. Navikavanje na novi životni ritam, obaveze i porodicu bilo je izazovno, ali u tom periodu dogodile su se i predivne stvari. Elhamdulillah, rodio joj se sin Ahmed 2011. godine, a ubrzo su je posjetili roditelji iz Bosne. Tokom sljedećih godina, njena veza s domovinom ostala je jaka, ali zbog životnih okolnosti, tri godine nije mogla posjetiti svoju zemlju.
Kada je zatrudnila s drugim djetetom 2013. godine, odlučila je da konačno otputuje kući, uprkos mnogim izazovima. Prva prepreka s kojom se suočila bila je istekli bosanski pasoš i činjenica da nije imala australijsko državljanstvo. Put do bosanske ambasade bio je dugačak – čak osamsto kilometara. Nakon rješavanja papirologije, pasoš je stigao za dvije sedmice, brže nego što je očekivala. Čekanje je bilo ispunjeno nadom i željom da napokon vidi svoju porodicu.
Druga prepreka ticala se Ahmedovog pasoša, jer je imao australijski s prezimenom oca, dok je ona imala bosanski s djevojačkim prezimenom. Ovaj problem je riješila odlaskom kod advokata, koji je brzo pripremio punomoć da može putovati s djetetom. Majčinska ljubav i posvećenost pokazali su se u svakom trenutku dok se borila s formalnostima.
Treća prepreka bila je povezana s avionom – turističke agencije često ne prodaju karte trudnicama u kasnijem stadiju trudnoće. Bila je u šestom mjesecu trudnoće, ali je uspjela sakriti stomak i dobiti karte. Put je bio naporan, ali je uprkos gripi i visokoj temperaturi nastavila pripremati poklone za sve članove porodice u Bosni. Emocije su rasle dok je konačno pripremala povratak u domovinu.
Putovanje avionom s djetetom nije bilo lako. Ahmed je većinom spavao, ali je majka cijelo vrijeme bdjela nad njim. Let od Melbournea do Dohe trajao je četrnaest sati, i za nju je bio fizički iscrpljujući – noge su joj otekle, a ruke utrnule od držanja sina. Majčinska briga je bila jača od umora, a molitve koje je učila tokom leta davale su joj snagu.
Kada su napokon stigli u Doha, imala je samo 45 minuta da se prebaci na drugi let za Zagreb. Trčeći po aerodromu, nosila je Ahmeda, osjećajući napetost i paniku, ali odlučnost je bila jača. Let za Zagreb trajao je šest sati, i kako su se približavali cilju, srce joj je lupalo, ispunjeno emocijama i strahom od ponovnog susreta s porodicom.
Na aerodromu u Zagrebu, dočekao ih je njen brat Senad. Ovaj trenutak bio je prepun suza, radosti i ljubavi. Veza između brata i sestre je nešto posebno, a Senadov zagrljaj bio je poput povratka u djetinjstvo, kada ju je uvijek štitio i volio bezuslovno. Ovaj emotivni susret bio je samo uvod u ono što je tek trebalo doći.
Kada su se zaputili prema kući, putovanje kroz granicu je donijelo nove izazove. Policajci su bili skeptični zbog različitih prezimena na pasošima, ali uz pomoć dokumenata i strpljenja, uspjeli su proći. Senadova krajiška odlučnost u tim trenucima dodatno je osigurala da sve prođe bez većih problema.
Kada su konačno stigli u Bosnu, emocije su dostigle vrhunac. Vozili su se prema Prijedoru, a ona je gledala kroz prozor, upijajući svaki trenutak. Dolazak u rodno selo bio je posebno emotivan. Svaka kuća, svaka ulica, svaki detalj ju je podsjećao na djetinjstvo i mladost koje je provela tu. Kada je konačno stigla do kuće, uzela je hrabrost i viknula: “Hej, hej, mama, babo, došla sam!”
Reakcija porodice bila je neprocjenjiva. Suze, zagrljaji, šok i radost ispunili su cijelu kuću. Njena majka je plakala, otac je bio u šoku, a komšije su se okupljale kako bi vidjeli povratak izgubljene kćeri. Ovaj trenutak bio je vrhunac emotivnog putovanja – susret s porodicom nakon godina razdvojenosti bio je ispunjen ljubavlju i srećom.
Nakon što je prošla prva euforija, pojavile su se i komične situacije. Kada su kasnije razgovarali, ispostavilo se da je na aerodromu mahala potpuno nepoznatom čovjeku misleći da je njen brat. Ova scena izazvala je smijeh kod svih prisutnih, pokazujući koliko je ovaj povratak bio emotivno nabijen, ali i ispunjen ljubavlju i srećom.
Na kraju, kada je legla u svoj krevet u roditeljskoj kući, osjećala je mir i sreću. Njena majka je došla da joj donese deku, a cijela porodica je konačno bila na okupu. Taj prvi odlazak u Bosnu, nakon godina provedenih u Australiji, bio je putovanje puno izazova, ali i jedan od najdragocjenijih trenutaka njenog života.
