Uoči općih izbora u Bosni i Hercegovini 2026. godine, politička scena u Republici Srpskoj (RS) suočava se s dubokim izazovima, naročito unutar stranaka koje su dosad bile ključni akteri vlasti i opozicije. Turbulentna politička atmosfera, pravosudni procesi i stranačka previranja postali su svakodnevica, a mnogi lideri ulaze u izbornu godinu pod sjenom ozbiljnih optužbi i sve slabijeg autoriteta unutar sopstvenih organizacija.
Na vrhu ove nestabilne piramide nalazi se Milorad Dodik, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i najuticajniji političar u RS. Nakon što je pravosnažno osuđen u prvostepenom postupku na godinu zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja, Dodik sada čeka drugostepenu presudu. Njegovo političko preživljavanje je dovedeno u pitanje, iako je još u aprilu najavio rezervni plan. Izjavio je da će, u slučaju zabrane kandidature, drugi član vladajuće koalicije preuzeti kandidaturu, dok bi on preuzeo funkciju premijera, što bi mu omogućilo da zadrži faktičku moć.
S druge strane političkog spektra, Milan Miličević, lider Srpske demokratske stranke (SDS), bori se s dvostrukim izazovom – pravosudnom istragom i unutrašnjim stranačkim nezadovoljstvom. Nedavno hapšenje dodatno je oslabjelo njegovu poziciju, a u nedjelju će se unutar SDS-a odlučivati o njegovom daljem ostanku na čelu stranke. Ova situacija dodatno komplikuje ionako složenu unutrašnju dinamiku u redovima opozicije.
Slične probleme ima i Nedeljko Čubrilović, predsjednik stranke DEMOS, koji je od 2018. godine na čelu ove političke opcije. Iako je reizabran 2023. jednoglasno, brojni članovi koji su ga ranije podržavali sada napuštaju partiju, što dovodi u pitanje budućnost same organizacije. Važno je napomenuti da je i sam Čubrilović ranije bio istaknuti član Demokratskog narodnog saveza (DNS), čiji predsjednik Nenad Nešić takođe prolazi kroz ozbiljnu pravosudnu provjeru, a tek je nedavno pušten iz pritvora.
Stranački sistem u RS, kako ističe komunikolog Mladen Bubonjić, suočen je s dubokom kadrovskom i strukturnom krizom. Iako je teško donositi dugoročne zaključke zbog promjenjive političke i pravosudne situacije, postoje trendovi koji ukazuju na moguće scenarije:
-
SNSD, iako oslabljen, vjerovatno će ostati pojedinačno najjača stranka;
-
SDS bi, zbog unutrašnjih podjela i liderstva pod istragom, mogao ostvariti najlošiji rezultat u svojoj istoriji;
-
DNS i DEMOS imaju realnu opasnost da ne pređu izborni prag;
-
Postoji mogućnost prekompozicije političkog pejzaža kroz spajanja stranaka ili “transfer” glasača i funkcionera ka većim partijama, poput SNSD-a ili Partije demokratskog progresa (PDP).
Bubonjić posebno naglašava da bi pravi potres u političkom sistemu RS nastupio samo ako:
-
Milorad Dodik potpuno izađe iz političkog života, i
-
Opozicione stranke formiraju jedinstveni front.
Bez ispunjenja oba uslova, najizvjesniji je scenario tzv. kontrolisanog statusa quo, gdje se sistem ne mijenja suštinski, već samo prolazi kroz kozmetičke i kadrovske promjene.
Politikologinja Nikolina Lozo dodatno ističe da se već godinama osjeća kadrovska stagnacija u strankama RS. Što se tiče SNSD-a, ona smatra da postoji dovoljno vremena da se reorganizuju, a kao najizgledniju zamjenu za Dodika vidi Željku Cvijanović, koja bi, u slučaju osudjujuće presude, mogla preuzeti lidersku ulogu i kandidaturu za neku od ključnih funkcija.
Kada je riječ o SDS-u, Lozo procjenjuje da javnost i dalje Miličevića percipira kao predsjedničkog kandidata, iako je njegova pozicija unutar stranke oslabljena. Za DNS i DEMOS, ona predviđa minimalni parlamentarni uticaj, budući da trenutno imaju simbolične poslaničke grupe i gotovo nikakav politički značaj izvan podrške SNSD-u.
Lozo zaključuje da će izbori biti neizvjesni u pogledu kandidatura, ali i da će narednih šest mjeseci razjasniti odnose snaga. Stranačke transformacije, promjene lidera i moguće političke koalicije bit će odlučujući faktori za izlazak iz sadašnje krize.
U konačnici, politička scena RS ulazi u predizbornu godinu s više nepoznanica nego ikad prije. Dok vladajući blok pokušava očuvati dominaciju uprkos sudskim izazovima, opozicija ne uspijeva uspostaviti stabilan front niti ojačati svoj politički kapacitet. Ukoliko ne dođe do ozbiljnih preokreta u narednim mjesecima, birače bi mogla dočekati kampanja s poznatim licima, ali još manje povjerenja i entuzijazma nego ranije. U tom slučaju, izbori 2026. mogli bi biti još jedan korak u održavanju statusa quo, a ne u pravcu stvarne političke promjene.
