U Republici Srpskoj se u posljednjim sedmicama intenzivirala debata, a zatim i otvoreni otpor prema planovima aktuelne vlasti da pokrene eksploataciju kritičnih minerala, posebno litijuma. Ova tema izazvala je snažne reakcije javnosti, naročito nakon govora Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske, u kojem je predložio da se entitet stavi na raspolaganje stranim silama za rudarska istraživanja i eksploataciju. Njegova ponuda, kako je sam izjavio, uključuje “strateško partnerstvo” s velikim silama poput Sjedinjenih Američkih Država, Rusije, Kine, Mađarske, Srbije i Evropske unije.
U govoru koji je trajao više od sat vremena, Dodik je pokušao da racionalizuje svoj prijedlog ekonomskim benefitima, ističući kako Republika Srpska navodno “leži na rudnom bogatstvu” koje se procjenjuje na oko 100 milijardi dolara. U toj računici ključne pozicije zauzimaju litijum, bor, natrijum, stroncijum i kalijum. Međutim, javnost – naročito stanovnici pogođenih područja poput Majevice – ne dijele njegov entuzijazam. Umjesto iščekivanja prosperiteta, narod reaguje strahom i nepovjerenjem.
Ekolozi i stručnjaci za zaštitu životne sredine upozoravaju na moguće katastrofalne posljedice ovakvih odluka. Tihomir Dakić, predsjednik Centra za životnu sredinu, ističe da se ovdje ne radi samo o ekonomskim procjenama, već o egzistencijalnim pitanjima. Naglašava se da bi otvaranje rudnika u naseljenim regijama poput Majevice moglo izazvati velike migracije stanovništva, degradaciju okoliša i urušavanje lokalnih zajednica.
Građani su već organizovali inicijative i proteste u pokušaju da spriječe realizaciju ovih planova. U više navrata poslati su dopisi i Vladi Republike Srpske i Narodnoj skupštini RS. Predstavnici civilnog društva, poput Snežane Jagodić Vujić iz udruženja Eko put Bijeljina, pozivaju vlasti da slušaju glas naroda, a ne da odlučuju iz političke kalkulacije. “Sudbina naših života je u našim rukama”, poručila je Vujić.
Političari iz opozicije takođe izražavaju neslaganje. Rado Savić, načelnik opštine Lopare iz redova SDS-a, istakao je da je zadatak svih da zaštite zdravu životnu sredinu i spriječe otvaranje rudnika. Pritom je izrazio uvjerenje da će volja naroda pobijediti, budući da je odlučnost u lokalnim zajednicama – kako kaže – nikad jača.
Posebno je uznemirujuće to što se Milorad Dodik ponaša kao da raspolaže državnim resursima kao ličnom imovinom. Siniša Vukelić, urednik poslovnog portala Capital, kaže da je besramno što se prirodna bogatstva nude kao politička valuta za Dodikovo spasavanje od pravosudnog progona. On upozorava da nijedna ozbiljna istraživanja o rudnim rezervama nisu rađena, niti se zna o kojim količinama sirovina se zapravo govori. Brojka od 100 milijardi dolara, kako navodi, samo je marketinški trik da se privuče pažnja američke administracije i dobije podrška za političku agendu.
Vukelić podsjeća i na prethodne Dodikove izjave kada je tvrdio da vrijednost rudnog bogatstva iznosi 15 milijardi eura. Pitanje je zašto je sada cifra više nego šest puta veća, a odgovor se, kako tvrdi, krije u očajničkoj potrebi za političkim spasenjem, ne ekonomskim razvojem.
U suštini, riječ je o pokušaju da se kolektivna imovina građana stavi na raspolaganje u zamjenu za lične političke benefite. Ovaj potez sve više liči na hazarderski manevar čovjeka koji je svjestan da mu se pravosudni obruč steže i koji koristi sve što može da kupi vrijeme i podršku. Ne pita za cijenu, jer je neće platiti on – platiće narod.
Sve ovo dodatno dolazi u osjetljivom trenutku za Bosnu i Hercegovinu, kada su političke napetosti i institucionalne krize već izražene. Ideja o pretvaranju dijelova teritorije Republike Srpske u rudarske zone pod okriljem stranih investicija bez znanja građana i bez odgovarajuće zaštite prirodnih resursa samo pojačava tenzije i dodatno udaljava zemlju od stabilnosti.
Zaključno, jasna je poruka naroda – nema prodaje teritorije za politički opstanak. Snaga lokalnih zajednica, njihova odlučnost da sačuvaju prirodu i budućnost svojih potomaka, postaje sve izraženija. Građani, ekolozi, pa čak i neki političari sve glasnije istupaju protiv koncepta u kojem se nacionalni interes podređuje privatnim interesima. Vrijeme je, čini se, da se podsjeti – prirodni resursi ne pripadaju nijednoj vlasti, nego svima nama.
