Pismo pod nišanom
Jedina ljubavi moja,
Ne plači, molim te, ako ovo pismo ikad dođe do tvojih ruku. Još su pored mene tri brata — i zajedno ćemo bol podijeliti, kao što smo uvijek dijelili sve. U nadi sam da si sada u Tuzli, u gradu soli. Tamo gdje sam ti birao darove za svaki praznik… Tamo gdje sam, ponekad, lagao da moram ići poslovno — a istina je, išao sam samo da ti ispunim želje. Da vidim osmijeh tvoj.
Od jučer… mnogo naroda je nestalo. Ovaj prostor je postao priča bez kraja, priča ispisana krvlju našeg naroda — iz Srebrenice, Vlasenice, Žepe, Bratunca… i tvog Zvornika.
Za nekoliko sati, red dolazi i na mene. Molim Boga da me ne muče. I ako požele da to rade, zamoliću da me odmah ubiju. Ne boj se — nije svako zvijer. Ima i u njima čovjeka.
Znam da me osjećaš. Osjećao sam i ja tebe, svakog dana. Pokloniću im naše skriveno blago… ono što smo godinama čuvali za sina. Možda će ublažiti moju smrt. Možda ćeš je ti manje osjetiti.
Ne boj se, ja se ne plašim. Od prvog dana sam se trudio da ti budem oslonac, blag, tvoj. Ako sam te ikada uvrijedio, ako sam ikada povisio glas, oprosti.
U ovom trenu ih gledam. Dolaze. I ne bojim se, jer Bog je uz mene. Moram prestati pisati… Pismo ću staviti na grudi, na ovo srce koje je samo tebi pripadalo.
Volim te. Zauvijek.
