U javnom prostoru Bosne i Hercegovine sve češće svjedočimo napadima koji nisu samo fizički, već i simbolički – usmjereni protiv slobode govora, političkog neslaganja i prava na različito mišljenje. Najnoviji primjer dolazi iz Čapljine, gdje je Pero Previšić, član Hrvatskog narodnog sabora (HNS) i predstavnik Čapljinske stranke, postao meta nasilja na, naizgled, običnom mjestu – benzinskoj pumpi.
Kako je sam Previšić izjavio za domaće medije, incident se dogodio u trenutku kada se spremao na put za Sarajevo. Namjeravao je prisustvovati prijemu koji organizuje veleposlanik Republike Hrvatske povodom Dana državnosti, no sve je prekinuto iznenadnim napadom. Dok je točio gorivo i prao automobil, pristupila su mu dvojica muškaraca, za koje je kasnije izjavio da su braća i da su povezani s određenim političkim krugovima.
Prema Previšićevim riječima, napad je započeo verbalnim prijetnjama. Muškarci su mu, kako kaže, izrekli niz uvreda i prijetnji, aludirajući na njegovu političku angažovanost i kontakte s sarajevskim medijima. Posebno su ga optuživali da radi za „one iz Sarajeva“ i da će mu, kako su rekli, „Ćović pokazati“. Ova izjava sugerira da su napadači pokušali stvoriti atmosferu straha i političke netrpeljivosti, koristeći ime utjecajnog političkog lidera iz reda hrvatskog naroda kao simbol pritiska.
Previšić je zatim fizički napadnut – jedan od muškaraca ga je, prema njegovim riječima, odgurnuo tako snažno da je pao na leđa. Posljedice ovog napada bile su bolne. Slikao je kičmu i uputili su ga na dalje liječenje u Mostar, ali je odlučio da ipak ode privatno. Iako nije precizirao težinu povreda, činjenica da se obratio ljekarima i spominje mogućnost liječenja upućuje na to da napad nije bio bezazlen.
Ono što dodatno zabrinjava jeste identitet napadača. Previšić tvrdi da su riječ o volonterima koji rade za HDZ, što dodatno unosi političku dimenziju u ovaj incident. Ako se pokaže da su napadači zaista povezani s političkom strankom, postavlja se pitanje o odgovornosti struktura koje bi trebale štititi javni red i slobodu izražavanja.
U ovom kontekstu važno je istaći nekoliko ključnih problema koji proizilaze iz ovog slučaja:
-
Politička netrpeljivost: Napad se, prema izjavama žrtve, nije desio zbog lične netrpeljivosti, već zbog njegovih stavova i angažmana u javnosti.
-
Instrumentalizacija prijetnji: Korištenje imena visokorangiranih političara kao sredstvo zastrašivanja stvara ambijent u kojem se neslaganje kažnjava nasiljem.
-
Zdravstvene posljedice: Fizički napadi na političke predstavnike imaju i psihološke i fizičke posljedice, ali i šalju poruku drugim kritičarima da bi mogli biti sljedeći.
-
Zlouporaba stranačkih struktura: Ako su napadači zaista stranački volonteri, onda se postavlja pitanje – da li su takve aktivnosti sankcionisane ili čak ohrabrene?
Iako potresen, Previšić je poručio da ga ovakav čin neće ušutkati. Istakao je da će ga napad učiniti samo jačim i da neće odustati od svoje borbe i principa. Njegove riječi ukazuju na odlučnost da se odupre nasilju, ali i na svijest o težini situacije u kojoj su slobodni i nezavisni politički akteri izloženi ozbiljnim prijetnjama.
Zaključno, ovaj napad ne smije proći bez reakcije. Ne samo iz saosjećanja prema Previšiću, već zbog šire poruke koju nosi – da se neslaganje kažnjava šakom, a ne dijalogom. Demokratsko društvo mora osigurati prostor za različita mišljenja, bez straha od fizičkog nasilja. Svaka prijetnja slobodi govora, bez obzira s koje strane dolazila, prijetnja je i samim osnovama građanskog poretka.
Ovaj slučaj treba biti jasan signal da je nužno zaštititi pravo na političko izražavanje, bez obzira na razlike u mišljenju. Ako to društvo ne učini, sve više ljudi će birati tišinu umjesto istine – a tišina nikada nije bila saveznik pravde.
Slučaj Pere Previšića stoga nije izolirani incident, već upozorenje koje traži ozbiljnu društvenu i institucionalnu refleksiju. Potrebno je da pravosudni organi reagiraju odlučno i transparentno, ali i da političke stranke jasno osude svaki oblik nasilja, posebno kada dolazi iz njihovih redova. Samo tako se može obnoviti povjerenje građana u pravdu, sigurnost i demokratski dijalog – temelje na kojima bi trebalo počivati svako civilizirano društvo.
