U administrativnoj strukturi Republike Srpske, uloga savjetnika – formalno zamišljena kao podrška ključnim institucijama – u praksi je sve više predmet javne sumnje, posebno kada se sagleda broj ljudi koji obavljaju tu funkciju, kao i nejasni kriterijumi po kojima su izabrani. Iako savjetnici postoje i u drugim državama, i to bez velike kontroverze, situacija u RS-u izaziva ozbiljna pitanja o transparentnosti, stručnosti i opravdanosti troškova koje građani pokrivaju iz budžeta.
Prema podacima do kojih su došli novinari, u Vladi Republike Srpske trenutno je 22 savjetnika zvanično angažovano, a oko 30 ih se nalazi u službi predsjednika RS. Ukupan broj nije konačan, jer se ne zna koliko savjetnika radi nezvanično ili u nekim oblicima „posebnih angažmana“. Iako zakon dopušta svakom ministru da ima najviše dva savjetnika, praksa pokazuje odstupanja – neki ministri imaju tri, dok su rijetki oni sa samo jednim.
Prema riječima novinarke Sanje Krasić Božić, koja se dugi niz godina bavi ovom temom, glavni problem nije broj savjetnika, već način na koji se oni biraju. Umjesto stručnih kriterijuma, dominantna logika izbora jeste politička podobnost.
Ona ističe da se u sistemu vlasti RS-a pozicije često dobijaju kao nagrada za lojalnost određenoj stranci, a ne na osnovu profesionalnih kvalifikacija. „Da sistem funkcioniše, mi ne bismo ni morali znati ko su savjetnici – njihovi rezultati bi govorili umjesto njih,“ kaže ona.
Plata savjetnika u Vladi RS u prosjeku iznosi nešto više od 2.500 KM mjesečno, što je značajan iznos kada se pomnoži sa brojem ljudi angažovanih na tim pozicijama. Ovdje se ne radi samo o ciframa, već o načinu na koji se budžetski novac troši – jer, kako ističe politikolog Mladen Bubonjić, ti ljudi se plaćaju iz sredstava građana i javnost ima puno pravo da zna ko su oni, šta tačno rade i zašto su izabrani.
Bubonjić posebno ističe problem mladih i nedovoljno iskusnih savjetnika, koji – i pored dobre akademske biografije – često nemaju dovoljno praktičnih znanja da savjetuju visoke državne funkcionere. “Imamo situacije da neko sa 25 godina života savjetuje ministra koji donosi odluke sa višemilionskim posljedicama,” kaže on.
U okviru kabinet predsjednika RS, situacija je još diskutabilnija. Tamo je zaposleno oko 30 savjetnika, a prema nekim informacijama, broj se penje i do 31. Njihova uloga, kako tvrdi opozicija, nije ništa drugo do način da se “namire apetiti” stranaka koje čine vlast.
Jelena Trivić, predsjednica Narodnog fronta, izražava zabrinutost zbog tog trenda i pita se da li predsjednik Republike zaista zna tako malo da mu je potrebno preko 30 savjetnika? Ona dodaje da se na ovaj način šalje loša poruka javnosti – da politička lojalnost može kupiti mjesto u sistemu, bez obzira na sposobnosti.
Listu ključnih problema koji proizilaze iz ove situacije možemo sažeti ovako:
-
Netransparentnost u izboru savjetnika i nedostatak informacija o njihovom radu.
-
Prekomjeran broj savjetnika u odnosu na realne potrebe institucija.
-
Politička podobnost kao ključni kriterijum za izbor savjetnika, umjesto stručnosti.
-
Visoki troškovi za javni budžet bez jasnog povrata vrijednosti.
-
Izmjene zakona koje omogućuju čak i penzionerima da se angažuju kao savjetnici, čime se dodatno širi prostor za partijsko zapošljavanje.
Savjetnici bi, u teoriji, trebalo da budu eksperti za specifične oblasti, koji svojim znanjem doprinose efikasnosti i kvalitetu rada institucija. U razvijenim državama, ova pozicija često ima volonterski karakter ili se obavlja uz simbolične naknade, posebno kada je riječ o vanjskim savjetnicima iz akademske zajednice ili privrede.
Međutim, u RS-u, ta funkcija sve češće postaje sinekurno radno mjesto – plaćeno, ali sa minimalnim ili nikakvim zahtjevima kada je riječ o efektivnom doprinosu.
Dodatno zabrinjava činjenica da su izmjenama Zakona o državnoj službi penzionerima omogućene savjetničke uloge, čime se, prema mišljenju kritičara, dodatno proširuje prostor za uhljebljavanje partijskih kadrova.
Zaključno, dok pozicija savjetnika kao takva nije problematična, sistem u kojem su te pozicije zloupotrijebljene za političke i stranačke interese u potpunosti narušava njenu suštinsku svrhu. Građani, koji finansiraju ove savjetnike kroz poreze, imaju puno pravo da znaju ko su ti ljudi, šta rade i zašto su baš oni izabrani. U suprotnom, riječ je o klasičnom primjeru zloupotrebe javnih sredstava pod krinkom državnih funkcija.
