U jeku aktuelne geopolitičke i humanitarne krize na Bliskom istoku, pažnju svjetske javnosti izazvao je kontroverzni plan izraelskog ministra odbrane Israela Katza, koji predviđa preseljenje stanovništva iz pojas Gaze u grad Rafah, na samom jugu te palestinske teritorije. Ovaj prijedlog, koji je predstavljen iza zatvorenih vrata, izazvao je niz oštrih reakcija – kako unutar Izraela, tako i među međunarodnim pravnicima i organizacijama za ljudska prava.
Iako je Katz tvrdio da se radi o dobrovoljnom preseljenju stanovništva u novi „humanitarni grad“, mnogi stručnjaci su složni u ocjeni da bi u praksi ovakav potez bio ravan prisilnom premještanju, što je prema međunarodnom pravu ratni zločin. U pozadini tog plana krije se duboka politička dinamika: od unutrašnjih pritisaka na izraelsku vladu do pokušaja oblikovanja nove stvarnosti u Gazi koja bi bila povoljna po izraelske bezbjednosne interese.
Prema informacijama koje su procurile iz zatvorenih izvora, prvobitna faza podrazumijeva raseljavanje oko 600.000 Palestinaca u novoizgrađeni kamp u Rafahu. U kasnijim fazama, planira se premještanje cjelokupnog stanovništva Gaze, što znači dva miliona ljudi, u tu zonu. Pitanje koje se odmah postavilo jeste – kamo dalje nakon toga? Odgovor na to Katz nije ponudio, niti je jasno ko bi preuzeo odgovornost za osnovne životne potrebe raseljenih.
Nekoliko važnih tačaka iz predloženog plana uključuju:
-
Formiranje privremenog naselja u Rafahu uz navodnu mogućnost kasnijeg napuštanja Gaze;
-
Sigurnosne provjere svih ljudi prije ulaska u novo područje;
-
Zabrana napuštanja kampa jednom kada stanovnici uđu;
-
Izgradnja na ruševinama dosadašnjih palestinskih domova tokom mogućeg primirja;
-
Nedostatak odgovora na pitanje ko će osiguravati hranu, vodu i medicinsku pomoć.
Ideja o “humanitarnom gradu”, kako je Katz nazvao predloženo naselje, izazvala je posebno oštre reakcije u izraelskom dnevniku Haaretz, čiji su analitičari otvoreno uporedili plan s modelima koncentracionih logora. Oni su naglasili da nije realno izgraditi infrastrukturu za stotine hiljada ljudi u roku od nekoliko sedmica, pogotovo u ratnim uslovima, dok troškovi hrane i osnovnih sredstava već dostižu ogromne iznose – oko 600.000 dolara dnevno.
Posebno je zabrinjavajuće to što izraelska vojska (IDF) u tom scenariju ima ulogu „daljinskog nadzora“, bez fizičkog prisustva u kampovima. Odsustvo detaljnog plana distribucije pomoći i pravne odgovornosti dodatno otežava već složenu situaciju. Pritom se navodi da bi prvi preseljeni bili ljudi iz al-Mawasi, područja koje je donedavno smatrano „sigurnom zonom“ i koje je već prenapučeno šatorima i improviziranim skloništima.
Reakcije na ovaj prijedlog nisu izostale ni iz međunarodnih i palestinskih izvora. Hamas je jasno osudio plan nazivajući ga „izoliranim getom“ koji podsjeća na historijske represivne modele izolacije i kontrole. Jedan od njihovih visokih dužnosnika, Husam Badran, poručio je da bi sprovođenje takvog rješenja moglo dodatno narušiti sve pregovore između Izraela i Hamasa i produžiti sukob.
Na pravnom planu, grupa izraelskih pravnih stručnjaka poslala je pismo izraelskim vlastima, upozorivši da bi implementacija ovakvog prijedloga mogla predstavljati niz ratnih zločina, uključujući i potencijalni genocid, ukoliko se sprovede pod određenim okolnostima. U pismu se upozorava da takva praksa nije samo moralno upitna, već je i u suprotnosti sa osnovnim normama međunarodnog humanitarnog prava.
U međuvremenu, pojavljuju se i drugi prijedlozi koji se tiču budućnosti Gaze nakon završetka sukoba. Među njima su:
-
Uspostava arapske administracije podržane od strane UN-a, EU i SAD-a;
-
Revitalizacija Palestinske uprave kao alternative Hamasu;
-
Osnivanje novog “Palestinskog emirata” uz izraelsku vojnu sigurnosnu kontrolu;
-
Ograničena palestinska samouprava, ali bez povratka na stanje prije oktobra 2023.
Bez obzira na varijantu, jasno je da Izrael ne planira dopustiti obnovu političke i vojne moći Hamasa u Gazi. Ovaj plan o “humanitarnom preseljenju”, iako u osnovi prezentovan kao logistički i bezbjednosni manevar, zapravo je ogledalo šire strategije kojoj je cilj temeljna promjena demografske i političke strukture Gaze.
Zaključno, iako je neizvjesno hoće li Katzov plan ikada biti realizovan, sama činjenica da je takav prijedlog pušten u javni prostor izaziva ozbiljnu zabrinutost za budućnost palestinskog naroda u Gazi. Iz perspektive međunarodnog prava i humanosti, ovakav pristup nosi ogroman rizik kršenja osnovnih ljudskih prava, a u širem smislu, dodatno destabilizuje ionako krhke pokušaje da se pronađe trajno i pravedno rješenje za bliskoistočni sukob.
