Dževad Šahinović evocira uspomene na tradicionalne kuće i njihov značaj za zajednicu i porodicu. U tekstu opisuje glavna ulazna vrata tih kuća, koja su se jednostavno zaključavala drvetom, ali su zapravo skrivala duboku ljubav i zajedništvo unutar svojih zidova. Takve kuće su bile dom za brojne generacije, obično za najmanje deset članova porodice, s posebnim prostorima za dida i nanu, babu i mamu, te sobe za goste ili musafire.
Ove kuće su bile ne samo stambeni prostori, već su služile i kao mjesta okupljanja za velika sijela. Gosti su često noćivali, a kuća je funkcionisala kao stari dom, čime su se poštovale tradicije i očuvala porodica. Autor ističe da je u ovakvim kućama bilo mjesta za svakoga, uključujući i životinje, čime se dodatno naglašava zajedništvo i srdačnost.
U kontrastu s tim, Šahinović kritikuje savremeni način života, gde su ogromne kuće postale puste, a musafira gotovo da više nema. Često, umesto prijatnog okupljanja u prostranim sobama, danas se organizuju druženja u garažama ili “ljetnim kuhinjama”, što simbolizuje gubitak bliskosti i topline. Autor izražava nostalgiju za vremenima kada su se porodice okupljale, i izražava želju da se vrati to nekadašnje miljenje i zajedništvo.
Na kraju, Šahinović se nada da će se ova tradicija ponovo uspostaviti, pozivajući se na Božju milost da vrati vrednosti koje su se gubile u modernom društvu. Ova refleksija naglašava ne samo značaj porodice, već i važnost očuvanja tradicija koje su oblikovale živote ljudi kroz generacije.
