Vjerovatno nema muslimana ni muslimanke a da nisu čuli za evlije i keramete. Priča o evlijama i kerametima iznova se aktuelizira u teškim životnim trenucima, u velikim krizama, a islamski ummet upravo danas prolazi kroz velike krize i velika iskušenja. No, i pored toga što je većina muslimana slušala i čitala o kerametima i evlijama, mnogo je onih koji ne poznaju stvarno i suštinsko značenje ove tematike iz oblasti islamskog vjerovanja (akideta). Šta su onda kerameti i ko su evlije?
Muslimani, sljedbenici ehli-sunnetu vel-džema’ata, vjeruju da Allah daje određena natprirodna djela ili čuda (keramete) nekim Svojim robovima, ili, kako se u našoj islamskoj tradiciji zovu, evlijama. To je dar od Allaha koji na taj način pokazuje Svoju dobrotu i milost prema vjernicima, kako bi ih učvrstio u vjerovanju.
Treba znati da kerameti nisu isto što i mu’džize koje su imali Allahovi poslanici, kao nadnaravna djela kojima su potvrđivali i dokazivali svoje poslanstvo, a ujedno su one bile izazov onima koji su negirali poslanike. Negatorima poslanstva je to bio izazov u smislu da im je upućen poziv da dođu sa nečim, ali nisu mogli, jer to je djelo koje izlazi iz okvira ljudskih mogućnosti, snage, znanja i sl.
Stoga, onaj ko doživi keramet ne znači da je poslanik, zapravo keramet se i dešava zbog nečije iskrenosti u slijeđenju sunneta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, i oni kojima se dešavaju kerameti ne bi imali takvih čuda da nisu dosljedni u slijeđenju sunneta. To je dokaz da je uvjet za keramet da dotični evlija slijedi sunnet Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Osim toga, nije uvjet da evlija bude bezgriješan čovjek, za razliku od poslanika koji su bili bezgriješni.
Glavne osobine evlija opisane su u ajetu: ”I neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Allahovi štićenici, oni koji budu vjerovali i koji se budu Allaha bojali.” (Junus, 62.-63.) Dakle, uvjet da bi se nekome desio keramet, jeste iskreno vjerovanje i bogobojaznost.
Važno je također znati da onaj kome se desi keramet ne mora biti bolji od drugih vjernika po bogobojaznosti i imanu, jer se keramet dešava radi učvršćivanja vjernika na Allahovom putu.
Kerameti nisu vezani za jedno vrijeme i određenu generaciju muslimana
Kerameti su se dešavali u različitim vremenima, generacijama i situacijama, a posebno u teškim i naizgled bezizlaznim situacijama. Allah, dž.š., u mnogim kur’anskim ajetima potvrđuje Svoju pomoć i podršku vjernicima, između ostaloga, i putem kerameta. Evo nekih od tih ajeta: ”O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Muhammed, 7.); ”Zato što je Allah zaštitnik onih koji vjeruju i što nevjernici zaštitnika nemaju.” (Muhammed, 11.); ”I prije tebe smo poslanike narodima njihovim slali i oni su im prave dokaze donosili, pa smo one koji su griješili kažnjavali, – a dužnost nam je bila vjernike pomoći.” (Er-Rum, 47.)
Kerameti prvih muslimanskih generacija
Kad je riječ o ovoj tematici, logično je da se prvo spomenu kerameti ashaba, prve generacije muslimana koja je bila svjedok spuštanja Objave Muhammedu, s.a.v.s., a samim tim i svjedok Poslanikovih mu’džiza i kerameta koji su se dešavali nekim ashabima u momentima koji su bili presudni za islam i muslimane. Mnogobrojni su dokazi o kerametima prvih generacija, ashaba i tabiina, a mi ćemo spomenuti neke od njih.
Vojska meleka u Bici na Bedru
Allah, dž.š., je učvrstio vjernike na Bedru i pomogao ih jasnom pobjedom i poslao im u pomoć vojsku meleka o čemu govore sljedeći ajeti: ”I kada ste od Gospodara svoga pomoć zatražili; On vam se odazvao: ‘Poslat ću vam u pomoć hiljadu meleka koji će jedni za drugima dolaziti.”’ (El-Enfal, 9.) Zatim: ”Hoće! Ako budete izdržljivi i poslušni, i ako vas oni napadnu odmah, Gospodar vaš će vam poslati u pomoć pet hiljada meleka, sve obilježenih.” (Ali Imran, 125.)
Potvrđuje to i predaja koju prenosi Ebu Zumejl od Ibn Abbasa, r.a., koji je rekao: ”Jedan musliman je u Bici na Bedru tjerao nevjernika, a onda je čuo udarac biča iznad svoje glave i glas konjanika koji je govorio svome konju: ‘Naprijed, Hajzum!’, a zatim je pogledao u nevjernika i vidio je kako je pao na leđa. Prišao mu je i na njegovom licu vidio tragove udaraca biča. Obavijestio je o tome Poslanika, s.a.v.s., pa mu je on kazao: ”Istinu si rekao! To nam je stigla pomoć sa trećeg neba.” (Muslim)
Zabilježen je također i slučaj sa ashabom Ukašom ibn Muhsinom. Naime, na Bedru je Ukaša ibn Muhsin slomio sablju, pa je došao Poslaniku, s.a.v.s., da mu se požali da je ostao bez sablje. Muhammed, s.a.v.s., uzeo je drvo i rekao mu: ”Uzmi ovo!” Kada je Ukaša uzeo drvo, ono se pretvorilo u britku sablju, što su svi prisutni ashabi vidjeli.
Ne možemo ni pojmiti koliko su takvi kerameti davali snage i samopouzdanja muslimanima na Bedru, koji su bili malobrojni i slabo naoružani, a koliko su, s druge strane, konjanici koji lete po zraku i ubijaju nevjernike, zadavali strah nevjernicima.
U Bici na Uhudu muslimani su bili svjedoci kerameta sličnim onima sa Bedra. Tako je Sa’d ibn Ebi Vekas, r.a., ispričao sljedeće: ”Na dan Bitke na Uhudu vidio sam, s moje desne i lijeve strane, dvojicu ljudi u bijelim odijelima, a nisam ih poznavao.” To su, kako mu je kasnije objasnio Muhammed, s.a.v.s., bili meleci Džibril i Mikail. I nema sumnje da je njihovo viđenje bilo keramet za Sa’da ibn Ebi Vekasa. (Muslim)
Možda će neko kazati da su se ashabima dešavali kerameti zbog prisustva Muhammeda, s.a.v.s., među njima. Onaj ko tako pomisli nije u pravu, jer su se ashabima dešavali mnogobrojni kerameti i nakon Poslanikovog, s.a.v.s., preseljenja na Ahiret. Jedan od kerameta desio se u toku osvajanja Perzije.
Prilikom osvajanja glavnog grada Perzije, Medaina (Ktesifona), Allah je ashabima potčinio rijeku Tigris da bi mogli preći preko rijeke na svojim konjima. Naime, nakon pobjede na Kadisiji, kao što bilježi Ibn Kesir u djelu El-Bidaje ven-nihaje, Sa’d ibn Ebi Vekas je ušao u utvrđenje Nehrešir, ali u njemu nije zatekao nikoga. Perzijanci su odatle na lađama pobjegli prema Medainu, ne ostavivši muslimanima nijedne lađe. Sa’d je obavijestio vojsku i rekao: ”Naš neprijatelj se spasio i ne možemo ga stići, pa sam odlučio da preplivamo ovu rijeku.” Njegov prijedlog jednoglasno je prihvaćen. Kada su muslimani ulazili u vodu naredio im je da govore: ”Nesteinu billahi ve netevekkelu alejhi, hasbunallahu ve ni’mel vekil, ve la havle ve la kuvvete illa billahi-l-Alijjil-Azim.” – ”Od Allaha pomoć tražimo i u Njega se pouzdajemo! Dovoljan nam je Allah i divan je On zaštitnik! Nema snage ni moći mimo Allahove snage i moći!” Nakon toga muslimani su prelazili rijeku kao da putuju kopnom i pričali su međusobno dok su putovali. Ništa nisu izgubili osim što je Maliku ibn Amiru voda bila odnijela njegov zavežljaj s hranom, pa je on uputio dovu Allahu, rekavši: ”Moj Allahu, ne ostavljaj me bez poputnine”, i jedan val mu je vratio zavežljaj koji su mu mudžahidi kasnije predali. Kada su ih Perzijanci vidjeli uzvikivali su: ”Luđaci, luđaci! Tako nam Boga, mi ne ratujemo s ljudima već sa džinima!” Muslimani su ušli u Medain bez ijednog poginulog mudžahida.
Neka me strijela pogodi ovdje!
Da se stepen evlije ne može postići osim iskrenim vjerovanjem i ubjeđenjem te dosljednim slijeđenjem Muhammedovog, s.a.v.s., sunneta, a ne nekakvom izmišljenom pobožnošću, isposništvom, ritualima i kontemplacijom koja nije utemeljena na Kur’anu i Sunnetu, svjedoče i primjeri koje ćemo navesti.
Šeddad ibnul-Had prenosi da je jedan čovjek došao Poslaniku, s.a.v.s., i nakon što je primio islam, rekao je: ”Allahov Poslaniče, hoću da se borim na Allahovom putu zajedno s tobom.” Kad su bili u jednoj bici zarobili su ratni plijen, pa je Poslanik, s.a.v.s., poslao dio i tom čovjeku. Međutim, on se naljutio zbog tog ratnog plijena, pa je ponovo otišao Poslaniku, s.a.v.s., i rekao mu: ”Allahov Poslaniče, nisam pristao da te slijedim zbog ratnog plijena, već da budem pogođen na Allahovom putu ovdje”, pokazao je na svoj vrat, ”i da poginem i uđem u Džennet.” Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: ”Ako si iskren prema Allahu, Allah će ti to dati.” Nedugo zatim opet su krenuli u bitku i nakon bitke donijeli su Poslaniku, s.a.v.s., tog čovjeka koji je bio pogođen tačno gdje je pokazao svojom rukom. Muhammed, s.a.v.s., je, kada ga je vidio, rekao: ”Bio je iskren, pa mu je Allah primio dovu.” Zatim ga je zamotao u svoj ogrtač i klanjao mu dženazu, rekavši: ”Gospodaru moj, ovaj čovjek je izašao da se bori na Tvom putu, i poginuo je kao šehid. A ja sam svjedok tome.” (Nesaija)
Istinski evlija bio je i ashab Bera’ ibn Malik, r.a., koji ako bi za nešto molio Allaha, dž.š., On bi mu uslišao dovu. Ostali ashabi su znali za njegov stepen kod Allaha, pa kad su bili u džihadu i kada bi se bitka rasplamsala, oni su govorili: ”O Bera’, zamoli Allaha da nam pomogne!” On je tada govorio: ”Allahu moj, molim Te pomozi im da poraze neprijatelja!” U Bici na Kadisiji je govorio: ”Moj Allahu, pomozi danas muslimane i učini da ja poginem kao šehid!”, i tako se desilo.
Kako je samo bilo veličanstveno i zadivljujuće vjerovanje kod ashaba i njihovo potpuno ubjeđenje, bez trunke sumnje, u Allahovu svemoć, pomoć i podršku, govori i to da je Halid ibn Velid, r.a., pristao da popije otrov da bi osvojio jedno perzijansko utvrđenje. Naime, Halid ibn Velid, r.a., nije mogao osvojiti to utvrđenje, niti su se stanovnici utvrđenja htjeli predati dok Halid ne popije otrov koji su mu pripremili. On je to učinio, ali je Allah neutralizirao dejstvo otrova i nikakvih posljedica od pijenja otrova Halid nije osjetio, a utvrđenje je osvojio. (Ebu Nuajm, Delailun-nubuvveti)
O Sarija, brdo, brdo!
Jedan od mnogobrojnih kerameta koje je imao i doživio drugi pravedni halifa, Omer ibnul-Hattab, r.a., bio je i taj da mu je Allah, dž.š., ukazao na težak položaj njegove vojske koja je ratovala u Iraku i opasnost koja im je prijetila iza jednog brda, pa je, dok je držao hutbu u Poslanikovoj džamiji u Medini, u jednom trenutku uzviknuo: ”O Sarija, brdo, brdo!” Kad se Sarija vratio iz Iraka rekao je Omeru: ”Bili smo u bici i pred porazom, pa sam čuo glas koji je govorio: ‘O Sarija, brdo, brdo!’ I ostavili smo brdo iza naših leđa, pa je Allah porazio naše neprijatelje.” (Tarih,Taberi)
A poznati ashab Zubejr ibn Avvam, r.a., bio je mučen od strane mušrika toliko da je vid izgubio, pa su mušrici govorili: ”Lat i Uzza su mu oduzeli vid.” Na to je on rekao: ”Nisu, tako mi Allaha, oni su nemoćni!”, i Allah mu je nakon toga vratio vid.
Kako smo na početku teksta kazali, kerameti se nisu dešavali samo ashabima, već i drugim muslimanima u različitim generacijama, a prije svega tabiinima, drugoj generaciji muslimana. Daleko bi nas odvelo ako bismo nabrajali mnogobrojne tabiine i njihove keramete, pa ćemo se zadržati samo na nekoliko njih.
Iz te odabrane generacije bio je i Ebu Muslim el-Havelani. Keramet koji se njemu desio svakako je čudniji od fantazije. Naime, ovaj plemeniti tabiin je bio je bačen u vatru, ali ga vatra nije pržila. Od njega je Esved el-Ansi, koji se proglasio poslanikom, tražio da posvjedoči da je poslanik, pa je odbio, a zatim ga je pitao da li svjedoči da je Muhammed poslanik, na što je on potvrdno odgovorio. Nakon toga on ga je bacio na lomaču, u kojoj je on klanjao namaz kao da se ništa ne dešava. Vatra mu je bila hladna i spasonosna. Kada je došao u Medinu, Omer, r.a., ga je posjeo između sebe i Ebu Bekra i rekao: ”Hvala Allahu koji me je poživio da vidim čovjeka iz našeg ummeta kojem se desilo isto ono što se desilo Ibrahimu, a.s.”
Iz generacije tabiina je i poznati pobožnjak i mudžahid, Sile ibn Ešjem, inače učenik Abdullaha ibn Abbasa. U jednoj bici ubijen mu je konj, pa je molio Allaha da mu ga vrati dok se bitka ne završi, i Allah ga je oživio. Kad je došao kući rekao je slugi: ”Uzmi samo povodac od konja.” Kad je sluga skinuo s njega povodac, konj je istog trenutka pao mrtav.
Hasan Basri pripada također generaciji tabiina. On je bio simbol učenosti, pobožnosti i evlijaluka u toj generaciji. Spominje se da su Hadžadžovi policajci šest puta dolazili po Hasana Basrija, ali ga nisu vidjeli, a on je bio u svojoj kući. Također je on molio protiv jednog haridžije i on je mrtav pao na licu mjesta.
Kerameti se ne ogledaju samo u tome da Allah, dž.š., pomogne muslimane u teškim situacijama i dâ im pobjedu u džihadu putem slanja moćnih meleka i sl., već je Allah Svojim iskrenim robovima, evlijama, šehidima, ukazao počast i na taj način što je zabranio zemlji da uništi njihova tijela nakon smrti.
Prenosi se od Džabira ibn Abdullaha, r.a., da je rekao: ”Pred Bitku na Uhudu pozvao me je otac i rekao: ‘Nadam se da ću ja sutra biti prvi šehid, a nisam ostavio, nakon Poslanika, s.a.v.s., nikog meni dražeg od tebe. Ja imam dug, pa bih te zamolio da umjesto mene vratiš taj dug i oporučujem ti da se lijepo ophodiš prema svojoj braći.’ Sutradan, na Uhudu, on je prvi poginuo i ukopali smo ga zajedno sa još nekoliko mudžahida. Meni je bilo teško zbog toga, želio sam da ga ukopam u poseban mezar i to sam učinio šest mjeseci nakon njegove pogibije, a njegovo tijelo je bilo isto kao i na dan kad sam ga ukopao.” (Buharija)
U vrijeme hilafeta Muavije, r.a., muslimani su pronašli vodu usred mezaristana, pa je Muavija naredio da se mrtvi premjeste u druge kaburove, a da se na tom mjestu iskopa bunar. Iako je bilo prošlo oko pedeset godina od njihovog ukopavanja, tijela tih ashaba, šehida i Allahovih evlija, bila su čitava kao da su tek ukopana, a iz noge jednog njih potekla je krv.” (Ibn Mubarek, Džihad)
Kerameti iz afganistanskog džihada
Što se tiče kerameta iz našeg vremena ili vremena koje je nama blisko, nalazimo za shodno, radi iznimno velike pouke, u ovom tekstu spomenuti nekoliko kerameta iz knjige Ajatur-Rahman fi džihadi-l-Afgan, (”Znakovi Milostivog u afganistanskom džihadu”) od poznatog mudžahida i šehida afganistanskog džihada, šejha Abdullaha Azama.
Između ostaloga, šejh Abdela Azam spominje i to da u Afganistanu nikada nisu vidjeli da su psi lutalice jeli šehidsko tijelo, a mnogo puta su vidjeli kako gladni psi komadaju i jedu okupatorske vojnike.
Također je rekao da se mnogo puta desilo da zmija zaspe u postelji nekog od mudžahida, ali se nikada nije desilo da zmija nekog ujede u toku džihada.
Pričajući o mudžahidu Omeru Jakubu, šejh Abdela Azzam je rekao: ”Omer Jakub je poginuo u jednoj akciji i mi smo ga našli sa njegovim mitraljezom kojeg je bio prigrlio rukama tako da ga nismo mogli odvojiti od njega. Onda smo stali iznad njega i rekli: ‘Jakube, mi smo tvoj braća mudžahidi!’, i tek tada su njegove ruke pustile mitraljez.”
Na drugom mjestu veli: ”Jedanput nas je napalo 120 ruskih tenkova i mnogo oklopnih vozila. Nama je nestalo municije tako da smo bili ubijeđeni da će nas zarobiti. Nakon toga smo podigli ruke prema nebu i učili dove. Nedugo zatim, čuli smo i vidjeli kako granate gađaju tenkove sa svih strana i kako mitraljezi pucaju na njih. Tu su Rusi doživjeli težak poraz, a da mi nismo nijednog metka na njih ispalili. To je umjesto nas uradila vojska meleka koju je Allah poslao da nam pomogne.” Spominjući keramete afganistanskog džihada, on je ispričao i ova dva slučaja: ”Bilo nas je 3.000 u našem vojnom logoru kada je ruska avijacija na nas bacila 300 granata ili bombi i nijedna nije eksplodirala.”
”Vidio sam svojim očima kad je ruski tenk pregazio jednog mudžahida, zvao se Ahtar Muhammed, i on je ostao živ. Rusi su to ponovili i on je opet ostao živ. Zatim su uzeli još dvojicu zarobljenih mudžahida i Ahtara Muhameda i pucali na njih iz puškomitraljeza. Puškomitraljez ih je svetrojicu pokosio i pali su na zemlju. Nakon toga, Rusi su ih zatrpali zemljom, a kada su se udaljili sa tog mjesta, Ahtar Muhamed se pridigao i došao k nama u logor.”
To su bili neki od kerameta koji su se dešavali muslimanima u različitim vremenskim periodima i prilikama. Međutim, ono što moramo znati jeste da muslimani ne trebaju čekati da im se dese kerameti da bi izašli na kraj u borbi za istinu, pravdu i da bi pobijedili sile zla. Kerameti dolaze kao podrška onda kada vjernici, na temelju prirodnih zakonitosti koje je Allah uspostavio, daju sve od sebe, ulože maksimum truda, kroz učenje, usavršavanje, dobra djela, planiranje. A onda kada to ne bude dovoljno, sigurno će im Allah dati pomoć i pobjedu, odakle se i ne nadaju, ukoliko budu iskreni u svom vjerovanju i dosljedni u slijeđenju Kur’ana i Sunneta, a jedan od načina te pobjede jesu kerameti koji vraćaju samopuzdanje i povećavaju iman u srcima vjernika.
