Pismo je napisala unuka moje sestre, Rawaa Al Rafaee.
Još uvijek postoji mnogo ljudi izvan Gaze koji ne znaju šta se zapravo dešava u Gazi. Ili vjeruju da je rat ograničen samo na određeno područje. To smo mogli mnogo puta vidjeti na društvenim mrežama.
Ali, koja je istina?
Rat je uništio Gazu od sjevera do juga, od istoka do zapada. Gaza danas više nije prelijepo područje. Gaza danas su ostaci nekadašnjeg procvata života. Gaza više nije “majka” svojoj djeci… Gaza se bori svim snagama da sačuva život onima koji su ostali.
Kuće su pretvorene u ruševine. Ulice su postale masovne grobnice. Groblja naših predaka više ne postoje. Struja, voda, internet… sada su samo sjećanja i izgubljeni luksuz.
Bolnice? Paralisane.
Škole? Privremena skloništa koja su redom uništena.
Struja?
Od prvih dana rata – isključena. Vrlo mali broj ljudi ima solarne panele, što je velika, ali ograničena prednost… i to po visokoj cijeni.
Možeš li zamisliti?
Tvoj telefon se ispraznio? Moraš platiti 2 šekela (oko 6 kruna) da ga napuniš. Powerbank? 3 šekela. Velika baterija? 7 šekela. Sve ima svoju cijenu.
Prevoz?
Skupi konjski zaprežni vagoni, razrušene ulice, i rizik da budeš upucan. Cijene? Lude i nerealne! Jedino što je “jeftino” – jeste smrt. U poređenju s onim što je bilo prije rata.
Internet?
Nema ga kod kuće. Privremene kartice prodaju ljudi koji imaju struju i internet. Cijene se kreću od 1 do 5 šekela – zavisi od brzine i trajanja.
Hrana?
1 kg paradajza = 20 šekela
1 kg krastavaca = 25 šekela
1 kg krompira = 50 šekela
1 kg patlidžana = 30 šekela
Jedna cigareta? Od 50 do 120 šekela
Hljeb? Gotovo nemoguće ga naći, a brašno je pri kraju
Neki ljudi puše smrvljeno bilje kojem dodaju nikotin, ugalj, šećer, pa čak i pesticide i otrovne tvari… da bi stvorili umjetni dim!
Kako ljudi preživljavaju?
Oni koji imaju hranu, kuhaju je na otvorenoj vatri. Sretni su ako pojedu jedan obrok dnevno – ili i manje. Ljudi sade peršun, salatu, bilo šta da bi umirili glad. Prave supu od vode i luka… a neki ne jedu uopšte.
Nema hrane, nema plina, nema dovoljno brašna. Cijene skaču, a narod nema ništa. Kilogram običnog povrća skuplji je nego u najskupljim evropskim gradovima. Jedna cigareta skuplja je od obilnog obroka za cijelu porodicu!
Voda?
Zagađena, slana, nejestiva. Ljudi je filtriraju na primitivan način, kuhaju ili piju takvu kakva jeste – jer “nema drugog izbora”.
Izolacija?
Gaza je više od mjesec i po dana potpuno odsječena. Sve što omogućava život – zabranjeno je unijeti. Hrana se sprema na vatri, uglju, ili bilo čemu što gori. Kuhanje se odvija u malim, prenatrpanim šatorima.
Zdravstveno stanje?
Nema dovoljno lijekova, opreme, bolnica, medicinskog osoblja. Ljekari, bolničari, vozači hitne pomoći – mnogi su ubijeni. Ljudi se razbolijevaju… i tiho čekaju smrt. Postali su gotovo prijatelji sa smrću.
Ostali, takozvani “zdravi”, žive bez duše.
Kako ljudi preživljavaju?
Oni koji imaju rodbinu u inostranstvu – preživljavaju zahvaljujući novcu koji im šalju. Oni su naša slamka spasa. Oni su produžena Božija ruka.
Ljudi koji imaju štand ili nešto prodaju su privilegovani. Neki pune baterije za naknadu. Napunjen telefon je važan. To je jedini način da ostaneš u kontaktu s ostatkom svijeta, i s rodbinom u drugom dijelu Gaze.
Novčani transferi?
Zamisli da ti neko pošalje 500 dolara… ti dobiješ samo 250. Ima onih koji zarađuju na gladi, patnji i smrti. Polovina transfera nestane!
Krađe?
Nažalost, prisutne su sada. Prije rata bile su rijetke. Raseljeni ljudi bivaju opljačkani – i od svojih sunarodnjaka i od okupatora. Svi su ranjeni, ali rat mijenja sve.
Granatiranja?
Okupator baca letke iz aviona:
„Odmah napustite ovo područje, opasna zona.“
Zamisli da neko baci letak iz aviona i naredi ti da odmah napustiš svoj dom. Ti ustaješ, uzimaš šta stigneš i bježiš. Inače – smrt.
Već smo navikli na ovakve situacije pa uvijek imamo spremnu torbu koju zovemo “Bouqdjeh” – ona je postala dio naše priče o Nakbi.
Napustiš svoj dom, uspomene, miris djece… i odeš u šator. I to ne bilo kakav – mali, ne štiti ni od vjetra, ni od hladnoće, ni od toplote, ni od straha. Prenapučen. Ne znaš hoćeš li se ikada vratiti. Hoćeš li uopće naći svoju kuću?
To je postalo istorijsko pravilo: Letak – Bouqdjeh – šator… Letak – Bouqdjeh – šator… Letak – Bouqdjeh – šator… i tako u krug.
Neko sigurno uživa u našoj patnji. Ne samo sitni profiteri iz Gaze.
Ljudi su ili raseljeni, slomljeni, gladni ili potlačeni. U Gazi više nema razlike između bogatih i siromašnih, doktora i prodavača. Gaza je danas najravnopravnije mjesto na svijetu. Jer smrt nikoga ne štedi. Svi su ranjeni, svi su u potrebi.
Više se ne može govoriti o “životu”, ni o “postojanosti”, ni o “otpornosti”. Čak se i otpornost raspala u najsitnije komade…
Molimo vas
Pomozite nam da naš glas dopre do svijeta. Pomozite nam da srušimo zid šutnje.
Gaza nije broj… Gaza su duše, djeca, majke, snovi… Gaza krvari.
Bol iz Gaze mora izaći van… Svijet mora slušati.
Rawaa Al Rafaee
preuzeto fb Svjetlost Islama
