Prije nekoliko mjeseci, saudijske vlasti su odobrile izgradnju posljednje dionice puta Ebha-Hidžaz, koja je prolazila kroz područje zvano Šemra. U tom kraju nalazilo se staro mezarje koje se nalazilo tačno na trasi predviđenog puta. Zbog toga je planirano njegovo premještanje. Kako bi se osiguralo da ova odluka bude u skladu sa šerijatom, lokalni sud je pokrenuo postupak za ispitivanje opravdanosti dislokacije.
Sud je formirao poseban odbor, koji se sastojao od predstavnika suda, muftijstva, Vijeća za naređivanje dobra i sprečavanje zla, te predstavnika lokalne zajednice. Njihov zadatak bio je da utvrde sve činjenice na licu mjesta i donesu konačnu odluku. Nakon temeljitog pregleda lokacije, odbor je donio jednoglasnu odluku da se mezarje može premjestiti, pod uvjetom da se posmrtni ostaci pravilno iskopaju i prenesu na drugo mjesto, uz poštivanje svih propisanih procedura.
Kopanje je započelo, mezar po mezar, uz pažljivo premještanje ostataka. Međutim, kad su iskopali jedan poseban mezar, ostali su zapanjeni. Tijelo u tom mezaru bilo je kompletno očuvano, kao da je umrlo jučer, iako je prema svjedočenju lokalnih stanovnika, taj mladić bio ukopan prije trideset godina. Njegovi ćefini bili su potpuno bijeli, bez ikakvih mrlja ili znakova propadanja. Još zadivljujući je bio predivan miris koji je izlazio iz mezara, čiji je izvor bio tajanstven, ali božanski.
Svjedoci ovog prizora su spontano počeli izgovarati tekbire: „Allahu ekber! Allahu ekber!“. Svi su bili zapanjeni ovim nevjerovatnim prizorom. Pitali su se ko bi mogao biti ovaj mladić, s obzirom na to da je očito bio poseban i voljen od Allaha. Mještani su im rekli da je riječ o sinu jednog lokalnog čovjeka, koji je još uvijek živ. Sugerisali su da bi trebalo odnijeti tijelo njegovom ocu kako bi vidio svog sina.
Kada je otac vidio svog sina, suze su mu potekle niz lice. U trenutku su ga preplavile emocije, poljubio je tijelo svog sina i izgovorio: „Allahu, kako si velik i uzvišen! Nakon trideset godina mi vraćaš mog mrtvog sina u stanju u kojem si ga usmrtio.“
Nakon što su ga ponovno ukopali, prisutni su zamolili oca da im kaže nešto više o svom sinu. Htjeli su saznati šta je mogao biti razlog ovog kerameta – čuda koje je Allah pokazao u vezi s njegovim tijelom. Očev odgovor bio je jednostavan, ali duboko dirljiv.
Rekao je: „Otkako je moj sin postao svjestan svojih vjerskih obaveza i odgovornosti pred Allahom, nikada nije propustio namaz u džematu, i to uvijek u prvom saffu. Tako mi Allaha, nikada se nisam probudio na sabah a da on već nije bio abdestio i otišao u džamiju. Ako ovo nije razlog ovog čuda, ne znam šta bi drugo moglo biti.“
Ova priča je snažna pouka za sve nas, posebno za one koji olako uzimaju svoje vjerske obaveze. U svijetu u kojem smo često preplavljeni trivijalnostima, ova priča nas podsjeća na pravu suštinu sreće i zadovoljstva. Televizijski ekrani, satelitski kanali, svjetska prvenstva, novac, diplome i titule neće donijeti istinsku sreću.
Postoji nekoliko ključnih pouka koje možemo izvući iz ove priče:
- Iskrenost u ibadetu: Ovaj mladić je bio dosljedan u svom namazu, uvijek klanjajući u prvom saffu, što pokazuje koliko je njegova povezanost s Allahom bila čvrsta.
- Posvećenost: Njegova predanost vjeri i vjerskim obavezama postala je razlogom zbog kojeg je Allah ukazao na njegovu posebnost čak i nakon smrti.
- Sreća dolazi iz bliskosti s Allahom: Materijalne stvari ne donose istinsku sreću. Prava sreća dolazi iz povezanosti s Allahom i ispunjavanja naših vjerskih obaveza.
Kako nas ova priča uči, nećemo postići istinsku sreću osim ako budemo bliski s Allahom i budemo se oslanjali samo na Njega. Zbog toga je važno da naša srca budu vezana za Allaha, jer ako dopustimo da se vežu za nešto drugo, izgubit ćemo pravo zadovoljstvo i smisao u životu.
U zaključku, ova priča nije samo priča o mladiću koji je bio poseban u očima Allaha, već i poziv svima nama da se preispitamo. Da li naš svakodnevni život odražava posvećenost našoj vjeri? Bože naš, veži naša srca za Tebe, i ne dopusti da se vežu za nekoga drugog.
