Odsustvo Dana žalosti za Halida Bešlića: političke tenzije u Bosni i Hercegovini
Smrt jednog od najvećih muzičkih ikona Bosne i Hercegovine, Halida Bešlića, potaknula je brojne reakcije, a posebno je odjeknula izjava Safeta Oručevića, direktora Centra za mir i multietničku saradnju i bivšeg gradonačelnika Mostara. Oručević je komentirao izostanak odluke Vijeća ministara BiH da proglasi Dan žalosti, što je pokrenulo lavinu kritika na račun Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i njene predsjedavajuće, Borjane Krišto. Ova situacija dodatno je naglasila postojeće političke tenzije unutar zemlje, koje se često reflektiraju i na kulturne aspekte života.
Prema Oručevićevim riječima, izostanak takve odluke ne predstavlja samo politički izbor, već i odraz antibosanske politike HDZ-a. On tvrdi da su takve odluke posljedica malignog djelovanja onih koji ne žele prepoznati značaj mira i suživota, posebno u kontekstu izvanrednog doprinosa koji je Halid Bešlić dao kroz svoju muzičku karijeru. “Halidu Bešliću ne treba Dan žalosti. On je ostavio trag koji niko ne može izbrisati,” naglašava Oručević, ukazujući na to da je njegovo nasljeđe daleko veće od političkih igara. Bešlićeva muzika nije samo zabava; ona je bila most koji je spajao ljude, bez obzira na njihovu etničku pripadnost.
Bešlićeva muzika imala je moć da okupi ljude različitih nacionalnosti i identiteta. Njegove pjesme su se pjevale na koncertima diljem bivše Jugoslavije, uključujući Zagreb, Beograd, Sarajevo, Split i Ljubljanu. Oručević ističe da su pune dvorane u ovim gradovima svjedočanstvo o ljubavi i poštovanju koje su ljudi imali prema Bešliću, što dodatno potkrepljuje njegov argument da je odluka Krišto politički motivirana i da ne predstavlja stav hrvatskog naroda. “Odluka Krišto nije odluka hrvatskog naroda, nego šačice političkih izroda,” poručuje Oručević, naglašavajući da bi se trebali usredotočiti na ono što nas spaja, a ne na ono što nas razdvaja.
Oručević također postavlja važno pitanje o moralnoj i etičkoj poziciji lidera HDZ-a. Postavlja dilemu o tome da li su oni zaista predstavnici svog naroda ili samo vlastitih interesa. “Zato se pitam koje sve odgovore daje njihova slika s ratnim zločincem koji bi, kako sam kaže, ‘sve ponovio’? Je li to njihova mjera ljubavi i poštovanja prema svom, ali i drugim narodima?”, dodaje Oručević. Njegove izjave otvaraju prostor za razmišljanje o tome kako bi političari trebali odgovarati na potrebe svojih građana, a ne ignorirati ih zbog vlastitih interesa. U ovom trenutku, društvo se suočava s polarizacijom koja se može ublažiti jedino kroz dijalog i izgradnju međusobnog povjerenja.
Ova situacija je izazvala širok spektar reakcija među građanima, a posebno među umjetnicima i intelektualcima. Mnogi od njih smatrali su da je Halid Bešlić svojim radom i djelovanjem zaslužio poseban status u društvu, koji ne bi trebao biti politiziran. “On je bio simbol zajedništva i ljubavi. Njegova muzika nas je zbližavala,” izjavila je jedna od obožavateljica. U tom kontekstu, postavlja se pitanje o tome kako se društvo može boriti protiv političkog licemjerstva i izgraditi mostove između različitih zajednica. Umjetnici su često ti koji imaju moć da utiču na društvene promjene, i važno je da iskoriste svoj glas za promicanje jedinstva i mira u društvu koje je podijeljeno.
U zaključku, situacija koja je nastala nakon smrti Halida Bešlića i izostanka Dana žalosti oslikava širi problem u Bosni i Hercegovini. Ova zemlja se suočava s brojnim izazovima, a politika često preuzima primat nad kulturom i umjetnošću. Nažalost, često se događa da političke odluke potiskuju bitne stvarnosti koje oblikuju svakodnevni život građana. Oručević je svojim izjavama otvorio vrata za nova razmišljanja o tome kako politika može utjecati na kulturne vrijednosti, kao i o tome kako bi društvo trebalo reagirati na takve situacije. Razmišljajući o Bešlićevom nasljeđu, ne možemo zaboraviti koliko je važno čuvati i promicati vrijednosti koje su nas spajale, a ne razdvajale.
U tom smislu, izazov ostaje kako pronaći ravnotežu između političkih interesa i kulturnih vrijednosti koje nas definiraju kao društvo. Slušajući muziku Halida Bešlića, možemo se sjetiti vremena kada su se ljudi okupljali bez obzira na razlike, slaveći zajedničke trenutke. Umjetnost bi trebala biti prostor slobode i tolerancije, mjesto gdje se svi osjećaju dobrodošlima, a ne predmet političke manipulacije. Stoga je od suštinskog značaja da se u budućnosti ohrabruje kultura dijaloga i poštovanja, kako bi se izgradila budućnost koja neće ponoviti greške prošlosti.
