Sjednica NSRS donijela je novi talas kritika upućenih vladajućoj većini, a u fokusu je bila poslanica PDP-a Mirna Savić-Banjac. U svom obraćanju ona je istakla da su institucije Republike Srpske (RS) godinama sistematski ponižavane, dok se građani, kako kaže, nalaze u stanju zbunjenosti i straha. Kao simboličan rezime trenutnog stanja navela je rečenicu „smije nam se Sarajevo“, ukazujući da se politička neozbiljnost i nedosljednost vlasti odavno vide i izvan entitetskih okvira. U središtu njene poruke stoji zahtjev za odgovornošću – prema pravnom poretku, prema građanima i prema institucijama čiji ugled, tvrdi, vlast godinama erodira.
U razradi svojih tvrdnji, Savić-Banjac je otvorila pitanje dugotrajnog političkog tereta. Rekla je da se ne može oteti dojmu ko je bio „balast ovih deset godina“ i ko je doveo entitet u poziciju u kojoj, po njenim riječima, „najviše će stradati narod“. Prema njenoj ocjeni, vlast se odavno ne suočava s posljedicama vlastitih odluka. Naprotiv, odgovornost se uporno prebacuje na opoziciju ili na visokog predstavnika, čime se javni razgovor skreće sa suštine: na činjenicu da ozbiljnost državnih poslova zahtijeva dosljedno poštivanje procedura i jasno preuzimanje političke krivice kada stvari pođu po zlu.
Poseban akcenat stavila je na odnos vladajućih prema pravosudnim i državnim temama. U tom kontekstu podsjetila je na ulogu „njihove vlade u osnivanju“ Suda BiH, čime je željela naglasiti kontradikciju: institucija koja se danas često osporava s istih političkih adresa nekad je nastajala uz učešće onih koji je sada kritikuju. Ovaj primjer je, u njenom čitanju, dio šireg obrasca selektivnog sjećanja i situacione dosljednosti, gdje se stavovi mijenjaju prema dnevnim potrebama, a ne prema dugoročnoj ideji uređenog poretka.
Ključni dio njenog izlaganja odnosi se na devalvaciju institucija u praksi. Navela je da se u više navrata dešavalo da NSRS jedno izglasa, a da se sutradan radi drugačije. Takav raspored stvari, tvrdi, urušava kredibilitet zakonodavne vlasti i šalje poruku da pravila ne obavezuju nikoga. U istom duhu postavila je pitanje „kako ozbiljno shvatiti instituciju predsjednika“, ako se odluke lako relativizuju, a retorika se koristi da nadglasa normu. U takvom ciklusu, kako kaže, teška retorika najprije zagrije atmosferu, uslijedi glasanje u NSRS-u, a potom „sutradan ništa ne važi“. Rezultat: nema argumenata koji bi izdržali test vremena i procedure.
Savić-Banjac je posebno naglasila psihološko stanje društva: građani, kako ocjenjuje, „ništa ne razumiju i sluđeni su“, a žive u rastućem strahu. Po njenim riječima, to je put kojim se ne smije nastaviti. Ako se nastavi, posljedica je dalje rastakanje povjerenja u institucije, obesmišljavanje političkog procesa i odustajanje ljudi od učešća u javnom životu. Na taj način, politička nestabilnost prelazi u društvenu nesigurnost.
U sažetku njenih poruka izdvajaju se sljedeće tačke:
-
Odgovornost vlasti: „Nikad nema odgovornosti vlasti koja je dovela RS na ovaj put“ – poručuje da se krivica sistematski prebacuje na opoziciju ili visokog predstavnika, umjesto da se preuzme i ispravi.
-
Ponižavanje institucija: Višekratne situacije u kojima NSRS jedno izglasa, a drugo radi narušavaju vjerodostojnost parlamentarne procedure i funkcije predsjednika RS.
-
Selektivno sjećanje: Podsjećanje na učešće „njihove vlade“ u formiranju Suda BiH pokazuje kontradikciju između današnjih napada i jučerašnjih odluka.
-
Javni dojam: „Smije nam se Sarajevo“ postaje metafora za reputacionu štetu – poruka da je neozbiljnost vidljiva i izvan entiteta.
-
Stanje građana: „Narod je sluđen i živi u strahu“ – politička retorika bez pokrića proizvodi nesigurnost, konfuziju i apatiju.
-
Retorika vs. realnost: Ciklus teške retorike, glasanja, pa relativizacije rezultira time da „sutradan ništa ne važi“, što ruši svaki pokušaj izgradnje pravne izvjesnosti.
U nastavku izlaganja, poslanica je poručila da se pouke i dalje ne izvlače. Čak i kada bi bilo prostora da se napravi zaokret prema ozbiljnosti, umjesto promjene kursa, dešava se ponavljanje obrazaca: javno zaoštravanje, brzo donošenje odluka pod pritiskom trenutka, pa potom njihovo potiranje ili previđanje. To stvara dojam da je politički sistem zarobljen u formi bez suštine, gdje odluke nisu orijentisane ka rješavanju problema, već ka kratkoročnom održavanju narativa.
Zaključno, poruka Mirne Savić-Banjac jeste da vlast mora prestati s izbjegavanjem odgovornosti i krenuti u ozbiljnu konsolidaciju institucija. Bez toga, tvrdi, entitet ostaje talac nedosljednosti i performativne politike koja delegitimiše i NSRS i predsjednika RS, a građane ostavlja u strahu i bez jasnih orijentira. Ako se nastavi praksa u kojoj se jedno izglasava, a drugo radi, svako naredno glasanje biće još manje uvjerljivo, a pojam javnog interesa sve prazniji. U tom smislu, njena intervencija nije samo kritika trenutne situacije, nego i apel da se obnovi institucionalna ozbiljnost i vrati povjerenje građana, jer bez tih temelja nema ni stabilne Republike Srpske, ni smislenog političkog života u kojem argumenti vrijede duže od jednog dana.
