Dova ili molitva predstavlja izravno obraćanje čovjeka svom Stvoritelju. U vjerskim učenjima, posebna važnost pridaje se dovi do te mjere da se u hadisu kaže kako je dova srž ibadeta.
Kroz dovu, čovjek izražava sve svoje potrebe, iznosi probleme i traži rješenja od apsolutno Savršenog. Stoga je dova jedan od najuzvišenijih položaja koje čovjek može postići. Na taj način, čovjek se uzdiže i ostvaruje kontakt s višim svijetom.
Ako previdimo naknadu i nagradu za dovu te učinak uslišenosti koji dolazi s iskrenom molitvom, dova prelazi granicu pukog verbalnog izgovora. Kada srce bude usklađeno s jezikom, a duša čovjekova ustreptjela, doživljava se izuzetno uzvišena produhovljenost, slična osjećaju utapanja u svjetlost.
Kada čovjek traži nešto od nekog mimo Boga, osjeća niskost, dok traženje od Boga donosi osjećaj časti i dostojanstva. Stoga, dova predstavlja i traženje i traženo, i sredstvo i cilj, i uvod i ishod.
اللهم احسن عاقبتنا في الامور كلها و اجرنا من خزى الدنيا و عذاب الاخرة
Allahumme ahsin akibetena fil umuri kulliha ve edžirna min hizji-d-dunja ve azabi-l-ahireti.
Onaj ko uobičaji da uči ovu dovu, Allah, dž.š., će mu omogućiti lijep život, lahku smrt i olakšan rastanak s ovim svijetom.
Dova je također prilika za duhovno prečišćavanje i samorefleksiju. Kroz nju, vjernik se podsjeća na svoju ovisnost o Božijoj milosti i mudrosti. Redovita dova razvija osjećaj skromnosti i zahvalnosti, jer vjernik prepoznaje Božije darove u svakodnevnom životu.
Dova također može biti sredstvo za izgradnju zajednice. Kada se vjernici okupljaju radi zajedničke dove, jača se osjećaj zajedništva i međusobne podrške. U takvim trenucima, zajednička dova postaje izvor snage i utjehe, povezujući srca u zajedničkoj molitvi i vjeri.
U konačnici, dova nas podsjeća na prolaznost ovoga svijeta i usmjerava našu pažnju ka vječnom životu. Kroz nju, vjernici traže oprost, milost i uputu, svjesni da je ljudska egzistencija kratkotrajna i da je pravi cilj postizanje zadovoljstva Stvoritelja.
Dova je, dakle, više od pukog čina molitve. Ona je most između čovjeka i Boga, izvor duhovne snage, sredstvo za unutarnji mir i način da se uspostavi dublji smisao i svrha u životu. U svakodnevnom životu, ona je podsjetnik na božansku prisutnost i milost koja obuhvaća sve aspekte ljudske egzistencije.
Ismet ef. Bašić
