Tenzije na Bliskom istoku sve više zabrinjavaju međunarodnu zajednicu, a posebno one zemlje koje imaju geopolitički interes u očuvanju stabilnosti regiona. Jedna od takvih država je i Turska, čiji predsjednik Recep Tayyip Erdogan jasno poručuje da njegova zemlja ne podržava napade koji podrivaju suverenitet Irana i narušavaju sigurnost šire regije. U govoru održanom u glavnom gradu Ankari, Erdogan je istakao da Turska čini ozbiljne diplomatske i političke napore kako bi spriječila dalje pogoršanje situacije između Izraela i Irana.
Govoreći na sindikalnom skupu, turski predsjednik nije ostavio prostor za dvosmislenost – njegov stav je bio izričit. Turska, prema njegovim riječima, ne pravi razliku u osudi napada bez obzira na to ko ih sprovodi. Time je još jednom potvrđena turska pozicija kao regionalnog aktera koji teži ravnoteži i diplomatskom posredovanju, čak i kada su u pitanju napetosti između velikih političkih i vojnih sila.
Erdoganove riječi odražavaju dugorošan politički narativ Ankare koji počiva na nekoliko ključnih principa:
-
Poštovanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta država;
-
Sprečavanje širenja sukoba koji mogu destabilizirati region;
-
Zalaganje za politička rješenja, a ne vojnu eskalaciju.
U svom obraćanju, Erdogan je poručio da Turska jasno i glasno izražava svoje neslaganje s napadima koji imaju potencijal da prerastu u širu krizu. On je upozorio da bi nastavak nasilja mogao dovesti do “veće katastrofe”, ne samo za zemlje koje su direktno uključene, već i za čitav region Bliskog istoka.
Ova izjava dolazi u trenutku kada su tenzije između Irana i Izraela na vrhuncu, a međunarodna zajednica pokušava pronaći ravnotežu između izražavanja političke podrške i očuvanja stabilnosti. Turska u tom smislu pokušava zauzeti poziciju posrednika, što nije prvi put u njenoj vanjskoj politici. Ankara je i ranije igrala ulogu medijatora u složenim regionalnim pitanjima, često balansirajući između bliskosti sa zapadnim saveznicima i očuvanja odnosa s državama Bliskog istoka.
Osim političkih poruka, Erdoganov govor ukazuje i na zabrinutost zbog šireg domino efekta koji bi eskalacija sukoba mogla izazvati. Ako bi se sukob proširio, moguće je da bi:
-
Ekonomske posljedice pogodile cijelu regiju, naročito kroz poremećaje u energetskim tokovima;
-
Izbjeglički valovi dodatno opteretili susjedne zemlje, uključujući i Tursku;
-
Radikalizacija lokalnih populacija narušila unutrašnju stabilnost mnogih država;
-
Međunarodne sile bile primorane da se aktivno uključe, što bi dodatno zakomplikovalo odnose unutar NATO-a i drugih saveza.
Turska, koja već nosi teret višemilionske izbjegličke populacije iz Sirije i Iraka, ne želi da se na njenim granicama otvori još jedan izvor krize. Iz tog razloga, Erdogan naglašava važnost političkog razuma i hitnosti diplomatskog djelovanja.
Kroz ovaj govor, predsjednik Turske takođe šalje poruku da njegova zemlja nije pasivni posmatrač događanja u svom susjedstvu, već aktivan učesnik koji nudi rješenja kroz mir i dijalog. Njegova pozicija jasno stavlja do znanja da vojna rješenja ne vode ka trajnom miru, i da bez obzira ko je akter – napad na suverenost druge države nije prihvatljiv.
U zaključku, Erdoganova izjava u Ankari predstavlja važan signal međunarodnoj zajednici. Dok drugi akteri pribjegavaju sili i vojnim sredstvima, Turska pokušava oblikovati narativ koji se temelji na regionalnoj odgovornosti i konstruktivnoj diplomatiji. Naglašavanje neprihvatljivosti napada na Iran ujedno je i politička poruka i diplomatski poziv – da se vrati za pregovarački sto prije nego što nestabilnost proguta čitavu regiju. Upravo takva poruka čini Erdoganov stav važnim dijelom šireg pokušaja da se izbjegne najgori mogući ishod sukoba koji prijeti da preraste u mnogo više od lokalnog nesporazuma.
U svjetlu svega navedenog, jasno je da Turska teži očuvanju svoje uloge stabilizatora i mosta između Istoka i Zapada, svjesna vlastite geopolitičke važnosti i odgovornosti. Erdoganova poruka nije samo upozorenje, već i apel – da se svi akteri, bez obzira na moć i interese, okrenu razumu i traže rješenja kroz dijalog, a ne kroz oružje. Ukoliko međunarodna zajednica ozbiljno shvati ovaj poziv, postoji realna šansa da se spriječi širenje sukoba i očuva mir u regionu koji je i bez toga preopterećen krizama.
