Uvod u ovaj događaj otkriva značajne promjene u istrazi koju je Tužilaštvo BiH vodilo protiv visokih zvaničnika Republike Srpske, uključujući Milorada Dodika, Nenada Stevandića i Radovana Viškovića. Na početku sedmice, glavni državni tužilac Milanko Kajganić je donio odluku da raspušta tužilački tim formiran za slučaj pod nazivom „državni udar“ – predmet koji je, uprkos opsežnim istražnim radnjama, ostao bez konkretnih rezultata koje bi vidjela javnost.
U samoj srži priče leži preteća odluka Suda BiH, kojim je krajem februara i početkom marta potvrđena startna linija istrage protiv pomenutih političara. To su bile posljedice presude kojom je Sud osudio Dodika na godinu zatvora i šest godina zabrane političkog djelovanja, zbog nepoštivanja odluka OHR-a. Ova presuda je dodatno eskalirala situaciju, pa su hitno donoseni zakoni u NSRS kojima se zabranjuje rad državnih institucija na području entiteta RS. Tužilaštvo je reagovalo podizanjem optužnice zbog sumnje na napad na ustavni poredak BiH.
Istraga je, zvanično, dobila formu nakon izdatih naloga za saslušanje osumnjičenih, ali ista nikada nisu ispitan(a). Sud je, sredinom marta, prihvatio zahtjev Tužilaštva i odredio pritvor za Dodika, Viškovića i Stevandića. Međutim, iako je sudska odluka donesena 12. marta, formalna naredba za lišenje slobode stigla je tek osam do devet dana kasnije – krajem marta – potpisana od tadašnjeg člana tužilačkog tima, Dubravka Čampare. Dokument je upućen svim relevantnim policijskim agencijama, uključujući Graničnu policiju BiH, SIPA, MUP RS, FUP i Policiju Brčko distrikta.
Ključni preokret dogodio se između izricanja sudske odluke i formalnog poziva za lišenje slobode: u tom periodu, Nenad Stevandić je uspio preći državnu granicu, a potom su i Dodik i Višković bili neometano u pokretu – prelazeći granicu po više puta. Granične službe nisu intervenisale, a SIPA je samo jednom pokušala uhapsiti Dodika – i to u Istočnom Sarajevu – bez efekta. Uslijedili su koraci ka međunarodnoj potjernici, ali je Interpol odbio da je unese, ocijenivši da se radi o politički motivisanom procesu. Ostala je važeća samo centralna potjernica unutar BiH, koja je, ipak, ostala neefikasna – jer nijedna policijska agencija nije sprovela konkretne mjere privođenja uhapšenih.
Tokom svih ovih događaja, interes javnosti je postepeno slablio, oslabljena medijska pokrivenost dodatno je umanjila vidljivost istrage, a slučaj je postao manje relevantan u svakodnevnoj raspravi. Upravo u takvom okruženju, glavni državni tužilac Kajganić – suočen s nepostizanjem rezultata i rastućim pritiskom – donio je odluku da raspušti istragu i tužilački tim, prebacujući predmet u nadležnost jedne osobe – tužiteljice Vedrane Mijović.
Prije dvije godine, Mijović je dobila orden od Aleksandra Vučića, povodom Dana državnosti Srbije, što je dodatno izazvalo pažnju javnosti, ali i potencijalne etičke dileme. Taj potez implicira da se istraga, umjesto u timu od nekoliko tužioca, sada vodi individualno – odluka koja je izazvala različite reakcije u pravnim i političkim krugovima.
Cijela saga nudi manje očit primjer kako procesi na visokoj razini mogu postati instrumenti političke moći, zatim kako sudski i istražni koraci mogu biti zaobilazeni ili usporavani upravo onima koji su u visokoj političkoj funkciji. Istovremeno, ogoljeni su nedostaci u funkcionalnosti državnih institucija – ne samo u provođenju zakona, već i u zaštiti državnog i ustavnog poretka.
Zaključno, ova situacija otvara ozbiljna pitanja o kredibilitetu institucija Bosne i Hercegovine i njihove sposobnosti da djeluju nezavisno, dosljedno i brzo. Ako glavni državni tužilac može jednog dana angažovati deset tužilaca za istragu državnog udara, a već iduće sedmice povući tim bez rezultata i delegirati rad na jednog pojedinca, jasno je da ovakvi slučajevi ubrzo postaju predmet političke nego pravne dinamike. To šalje poruku da određene strukture mogu koristiti zakonske instrumente, ali ih lako suspendovati kada su im nepraktični. Sve to ostavlja trajan utisak nesigurnosti i zastoja u funkciji pravne države.
U krajnjoj liniji, slučaj poznat kao „državni udar“ nije samo pitanje konkretnih optužbi protiv političkih lidera, već i ogledalo funkcionalnosti pravosudnog sistema Bosne i Hercegovine. Način na koji su organi reda i pravde upravljali ovim predmetom, uključujući kašnjenja, izostanak efikasnosti i odbijanje međunarodne saradnje, otkriva duboko ukorijenjene probleme u institucijama koje bi trebalo da budu garancija pravde, sigurnosti i jednakosti pred zakonom. Sve dok se takvi procesi mogu zaustaviti administrativnim potezom ili političkim dogovorom iza zatvorenih vrata, ostaje ozbiljna sumnja da je vladavina prava podređena interesima moćnih pojedinaca – što u konačnici podriva povjerenje građana u državu i njene institucije.
