U kontekstu kompleksne političke i društvene dinamike Bosne i Hercegovine, pitanje Stoca, naizgled malog grada u Hercegovini, zapravo predstavlja jednu od najdubljih rana savremene bošnjačke istorije i bosanskog suvereniteta uopšte. Ono što se često percipira kao lokalni problem – poput neadekvatne infrastrukture ili institucionalne diskriminacije – u Stocu se zapravo ogleda kao refleksija šireg geopolitičkog sukoba, koji traje još od devedesetih. Upravo zbog toga, ovaj grad treba posmatrati ne samo kao teritorijalnu jedinicu, već kao simbol borbe za očuvanje državnosti Bosne i Hercegovine.
Razrada
Stolac nije mjesto koje se može razumjeti površan analizom. Komunalni problemi u naselju Uzinovići, naseljenom pretežno bošnjačkim povratnicima, ne proizilaze iz pukih administrativnih propusta ili tehničkih poteškoća. Umjesto toga, oni predstavljaju nastavak politike koja je započeta brutalnim metodama tokom rata 1993. godine. Tada su, podsjetimo, Bošnjaci Stoca bili žrtve:
-
Koncentracionih logora
-
Progonstava
-
Ubistava i silovanja
-
Paljevina i rušenja imovine
Svrha tih zločina bila je jasna – trajno uklanjanje Bošnjaka iz Stoca, kako bi grad bio transformisan u ekskluzivno hrvatski prostor. Taj pokušaj, iako neuspješan u potpunosti, nastavio je živjeti kroz administrativne i infrastrukturne prepreke koje sistematski obeshrabruju povratak i normalan život onima koji su odlučili da se vrate.
Još tokom rata, Stolac je označen kao strateška tačka za interese velikog dijela hrvatske politike. Prema riječima Franje Tuđmana, to je „stolni hrvatski grad“, iako je popis iz 1991. godine pokazivao nešto sasvim drugo – Bošnjaci su bili apsolutna većina, dok je broj Hrvata bio manji od 700.
Postoji i geopolitički element koji Stolac čini izuzetno važnim:
Jedini kopneni put koji vodi od unutrašnjosti BiH ka Neumu, bez ulaska u teritoriju Republike Hrvatske, prolazi upravo kroz Stolac. Ova činjenica daje dodatnu težinu nastojanjima da se ovaj grad stavi pod potpunu političku i institucionalnu kontrolu hrvatskog nacionalnog korpusa. Drugim riječima, kroz dominaciju nad Stocem pokušava se fizički i simbolički prekinuti veza Bosne s morem.
Posebno se ukazuje na način kako su tokom rata u bošnjačke kuće u Stocu nasilno naseljavani Hrvati iz drugih dijelova BiH – iz Kaknja, Vareša, Kraljeve Sutjeske. Bošnjacima je bilo zabranjeno ne samo da se vrate na svoje posjede, već su mnogi čak bili spriječeni i da ih fizički posjete.
U najnovijim slučajevima komunalno-infrastrukturnih opstrukcija u bošnjačkim dijelovima Stoca, autor teksta prepoznaje isti obrazac – neprijateljski odnos prema bošnjačkom prisustvu u gradu, sada kroz institucionalna sredstva, a ne otvorenu silu. Cilj je isti kao i ranije: odvratiti Bošnjake od povratka i obeshrabriti ih u svakodnevnom životu.
Iako ovaj projekat nije uspio do sada u potpunosti, pitanje njegove dugoročne uspješnosti zavisi od mnogo više od same lokalne zajednice. Autor se direktno obraća Sarajevu, upozoravajući da glavni grad često pokazuje nezainteresovanost i nerazumijevanje za ono što Stolac zaista predstavlja.
Umjesto konkretne pomoći, mnogi u Sarajevu vide Stolac kao samo još jednu stanicu na putu ka moru – mjesto gdje se, usput, kupe smokve i kavade. Takav pristup je, prema mišljenju autora, ne samo neodgovoran već i opasan. Ako se ignorira situacija u Stocu, upozorava on, doći će trenutak kada će se granica „Velike Hrvatske“ crtati tik uz Pazarić, a Bošnjaci će morati pokazivati pasoše da bi putovali unutar sopstvene zemlje.
Zaključak
Stolac, mnogo više od običnog hercegovačkog grada, predstavlja test za političku zrelost i stratešku svijest Bosne i Hercegovine. Sve što se događa tamo – od fizičkih barijera na putevima, do suptilnih institucionalnih pritisaka – jasno ukazuje da se vodi kontinuirana borba za teritorijalnu i političku kontrolu. Ako se institucije i javnost u Sarajevu, ali i širom BiH, nastave ponašati kao da se ništa ne događa, posljedice mogu biti pogubne za državni suverenitet.
U tom smislu, Stolac nije lokalno pitanje – to je bosansko pitanje. Odgovornost da se ono riješi ne leži samo na povratnicima koji se svakodnevno bore za dostojanstven život, već i na svima nama koji želimo da Bosna i Hercegovina ostane cjelovita, suverena i pravedna država. Zato, umjesto da ponavljamo rečenicu “nismo znali“, vrijeme je da konačno pogledamo istini u oči.
