Na adresu redakcije “Ispuni mi želju” stiglo je potresno pismo u kojem je opisana teška životna situacija samohrane majke Aide Delić. Ova hrabra žena, suočena s brojnim izazovima, svakodnevno se bori kako bi osigurala bolji život za svoje dvoje djece. Njena kćerka, koja pohađa srednju školu, trudi se da postigne dobre rezultate, dok je mlađi sin dijete sa posebnim potrebama, što dodatno otežava Aidinu svakodnevicu.
“Ja sam se oduvijek trudila da nam obezbijedim osnovne stvari, ali sada je postalo preteško. Želim da radim, da zarađujem, ali ne mogu sama. Ko će se brinuti o mom djetetu dok sam ja na poslu? Moja kćerka, kad se vrati iz škole, mora da piše zadaću, da uči. Ne mogu ni od nje očekivati da preuzme tu odgovornost. Ruke su mi svezane, jer i ako bih pronašla nekoga da ga čuva, to su dodatni troškovi koje ne mogu podnijeti”, iskreno govori Aida.
Još jedan teški teret na njenim plećima je i odnos sa bivšim suprugom, koji ne pokazuje spremnost da podijeli odgovornost oko brige za njihovog sina. “Govorila sam njegovom ocu da ga uzme bar jedan dan u sedmici. Rekla sam mu: “Nosi ga sedmi dan, šest dana ću ga ja čuvati.” Ali on uvijek ima izgovore – kaže da ne može, da nema vremena. A ja? Ja moram imati vremena, ja moram moći, jer nemam izbora”, priča Aida kroz suze, ali i dalje puna strpljenja i vjere. “Elhamdulillah na svemu, samo neka ne bude gore.”
Pored svih izazova, ova tročlana porodica se sada suočava i sa gubitkom doma. Nakon tri godine stanovanja u selu Hasanovići, blizu Zavidovića, prijeti im deložacija.
“Sredinom ljeta moram napustiti ovaj dom. Nemam gdje da odem, ne znam kuda, šta i kako dalje. Ali opet, vjerujem da Allah brine o svemu. Uvijek ponavljam sebi – samo da smo živi i zdravi. Tako je to u mom životu. Ponekad se i sama zapitam odakle crpim snagu. To samo Allah zna.”
Aida nikada nije bila osoba koja se žali i traži pomoć. Navikla je da se nosi s nedaćama, prihvatajući sve što joj sudbina donese. Ne volim se žaliti niti kukati, ali sada sam došla do tačke kada ne vidim izlaz. Kada se više ne mogu sama nositi sa svime. Kada ne znam kako dalje. ”
Njene su brige mnogobrojne i teške. “Od malih nogu moj život je bio borba. Toliko puta sam morala mijenjati dom, seliti se iz jednog mjesta u drugo, da više i ne znam koja mi je ovo selidba po redu. Ali, ovo sada je najteže, jer ovaj put ne selim samo ja – sada sa sobom vodim dvoje djece, dvoje nevinih duša koje zavise od mene. I dok god imam snage, borit ću se za njih.”
Međutim, borba je iscrpljujuća. Aida se suočava i sa zdravstvenim problemima, što dodatno otežava situaciju. “Imam kilu i ne smijem se brinuti, ali kako da se ne sekiram? Svaki dan nosim hiljadu i jednu brigu. Nekad ne znam kako ujutro ustati, kako izdržati još jedan dan. Teško mi je.”
Ovo je priča jedne majke koja se bori ne samo za sebe, već i za svoju djecu. Priča o snazi, hrabrosti i vjeri, ali i o nadi da će se pronaći neko ko će joj pružiti ruku spasa. Jer svaki dan je nova borba, ali i nova nada prenosi hayat
