Svjedočanstva o stradanjima tokom rata: Priča Zibe iz Snagova
U srcu Bosne i Hercegovine, u malom selu poznatom kao Snagovo, odvijale su se tragedije koje su zauvijek obilježile živote mnogih porodica. Ove priče, koje često ostaju neispričane, predstavljaju svjedočanstva o patnji, gubitku i traženju pravde. Ziba je jedna od mnogih koja je preživjela strahote rata, a njen glas donosi nam priču o stradanjima njene porodice i komšija. Njeno iskustvo je ne samo lična tragedija, već i dio šireg okvira mučne historije koja se dogodila u BiH tokom 1990-ih godina. Rat je ostavio neizbrisiv trag na svakom pojedincu, obitelji i zajednici, a Zibina priča samo je jedan od mnogih načina na koji se ova istorija može ispričati.
Život prije rata: Mir i zajedništvo
Prije izbijanja rata, Ziba je živjela u mirnom selu sa svojom porodicom. Njeni roditelji, Dževahir i Nurija, te brat Omer sa suprugom Zlatijom i dvoje djece, bili su okruženi ljubavlju i podrškom lokalne zajednice. Mnogi su se međusobno poznavali, a život se odvijao u svakodnevnim rutinama – rad u polju, slavlja i zajedničke aktivnosti, poput proslava vjerskih blagdana ili lokalnih godišnjih sajmova. Ova atmosfera zajedništva bila je nevjerovatno važna za održavanje pozitivnog duha među ljudima. Ipak, tenzije koje su rasle u zemlji nagovijestile su promjene koje će zauvijek promijeniti ovaj skladni život. Strahovi su se ispod površine počeli nagomilavati, a mnogi su se bojali da će miran život kakvog su poznavali brzo nestati.
Prvi znaci nesreće: Evakuacija i strah
Kako su se sukobi intenzivirali, situacija u selu postajala je sve više napeta. U jednom trenutku, Ziba saznaje da su komšije Srbi organizirali evakuaciju. Dva autobusa su stigla u selo – jedan je bio namijenjen muškarcima, dok je drugi bio za žene i djecu. Ova odluka je bila početak razdvajanja porodica. Dok su žene i djeca otpraćeni prema Kladnju, muškarci su odvedeni u logor “Sušica”. U tom trenutku, Ziba i njena porodica su se sklonili u šumu, nadajući se da će pronaći sigurnost. Usred mraka, s tjeskobom u srcu, tragali su za skloništem, osjećajući da je njihovo selo, njihova domovina, postala prostor nesigurnosti i straha.
Izgubljeni u tami rata: Porodična tragedija
U junu 1992. godine, Ziba je doživjela najteži gubitak. Dok su se njeni članovi porodice skrivali, uhvaćeni su prilikom dolaska do njihove kuće. Srbi su primijetili dim iz stare kuće, a to je bila fatalna greška.
Njeni roditelji, brat i bratić su uhvaćeni i odvedeni, a Ziba je ostala u šoku, nesposobna da shvati razmjere tragedije koja se odvijala.
Njena sreća se pretvorila u bezdanu tugu, a sjećanja na posljednji susret s roditeljima i njihov strah dok su se pripremali na put ka neizvjesnosti ostala su trajna bol u njenom srcu.
U tom trenutku, Ziba je osjetila kako se cijeli svijet oko nje ruši, a život kakav je poznavala više nije postojao. Ova tragedija u Zibinom životu simbolizira sudbinu mnogih drugih porodica koje su izgubile svoje najmilije tokom ratnih strahota.
Logori i mučenje: Sudbina preživjelih
Nakon što su muškarci odvedeni, Ziba saznaje da je njen brat Huso završio u logoru “Sušica”, a kasnije i u “Batkoviću”. U ovim logorima, preživjeli su prolazili kroz neizrecive torture. Mučenje, zlostavljanje i smrt postali su svakodnevna stvarnost.
Ziba svjedoči kako su mnogi iz njenog sela, uključujući i njene bliže, uhvaćeni i ubijeni. Ove informacije su bile devastirajuće, a Ziba se osjećala bespomoćno, znajući da je njen brat možda prošao kroz slične strahote.
Ova saznanja su je natjerala da se obrati Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) kako bi tražila pravdu za svoju porodicu. Njena borba nije bila samo za njenog brata, već i za sve one koji su izgubili život u logorima ili su nestali bez traga.
Traženje pravde i sjećanje na žrtve
Ziba je, uprkos svemu, odlučila da se bori za istinu o sudbini svoje porodice. Njenu priču i informacije koje je prikupila predala je institucijama zaduženim za istragu ratnih zločina. U ovom procesu, susrela se s mnogim preživjelima koji su podijelili slične sudbine.
Saznala je da su njeni najmiliji zakopani u selu Jasikovci, između Kamenice i Snagova, na mjestu gdje su pronađeni ostaci mnogih žrtava. Ova saznanja su joj donijela mješavinu olakšanja i bola, jer je konačno znala sudbinu svojih najbližih, ali i težak teret istine koju mora nositi do kraja života.
Svaka nova informacija koju je saznala bila je poput noža koji joj je ponovo otvarao rane, ali Ziba je znala da je važno da se istina čuje.
Svjedočanstvo Zibe je samo jedno od mnogih koje govore o strahotama rata i njegovim posljedicama. Njena hrabrost da progovori o vlastitim iskustvima i potrazi za pravdom ne smije se zaboraviti. Dok se Bosna i Hercegovina suočava s naslijeđem rata, važno je da se ovakve priče čuju i da se nastavi borba za istinu i pravdu za sve nevine žrtve. Ziba, poput mnogih drugih, postala je simbol otpornosti i snage u suočavanju s traumama koje su zauvijek promijenile njen život. Njena borba za pravdu nije samo lična, već i kolektivna, jer svaka izrečena riječ pomaže u procesu isceljenja i omogućava društvu da se suoči s prošlošću.
