Uvod
Njemački novinar i dugogodišnji dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga za jugoistočnu Evropu, Michael Martens, gostovao je u emisiji „Razgovor s razlogom“ na HRT-u, gdje je govorio o svom istraživačkom radu posvećenom prošlosti i načinu na koji se narodi nose s vlastitom historijom. Posebnu pažnju izazvale su njegove izjave o Helmutu Kohlu, Aliji Izetbegoviću i Franji Tuđmanu, te njegov pogled na uzroke raspada bivše Jugoslavije. Martens, koji je i autor više knjiga o Balkanu, otkrio je i zanimljive detalje o odnosima između njemačkih i balkanskih lidera početkom devedesetih godina.
Razrada
Martensovo zanimanje za historiju, kako je sam objasnio, potiče iz ličnog porodičnog nasljeđa. Njegov djed bio je oficir Wehrmachta, što je kod njega probudilo potrebu da dublje razumije složene procese iz perioda Trećeg Reicha i Drugog svjetskog rata. Kako kaže, „povijest nije apstraktna, ona je dio svakog čovjeka, jer niko ne može pobjeći od nje“. U tom kontekstu, historija je za njega postala lična obaveza i sastavni dio identiteta.
Martens naglašava da nije pokušao opravdati postupke svog djeda, već ih razumjeti u tadašnjem kontekstu. Ključno je, smatra on, razumjeti ljude tog vremena bez projekcije današnjeg znanja na njihove odluke. „Ako želimo pravedno suditi prošlosti, moramo shvatiti da oni tada nisu znali što će uslijediti, kao što ni mi ne znamo šta nas čeka za pet godina,“ objašnjava.
U analizi odnosa prema prošlosti ističe da su Nijemci morali jasno i bolno suočiti se sa zločinima koje su počinili, dok to drugim narodima nije bilo jednako lako. Kao primjer navodi Hrvatsku, naglašavajući da se nikako ne smije pokušavati opravdati Ante Pavelić ili ustaški pokret, ali da pojedine pojave ipak treba shvatiti u širem historijskom kontekstu.
U svom novom istraživačkom projektu, Martens proučava raspad Jugoslavije, želeći razjasniti da li je Njemačka zaista bila kriva za taj proces zbog preuranjenog priznanja Hrvatske i Slovenije. Prema njemu, tvrdnje da je Njemačka razbila Jugoslaviju nemaju hronološku ni političku logiku.
On navodi tri ključne činjenice:
-
Njemačka nije pokrenula rat, jer je oružani sukob već bio u toku kada je priznala Hrvatsku.
-
Vukovar je već bio razoren prije nego što je priznanje uslijedilo.
-
Njemačka je u početku nastojala očuvati Jugoslaviju, što potvrđuju brojni dokumenti iz 1991. godine.
Ti dokumenti pokazuju da je Ministarstvo vanjskih poslova u Bonnu tada imalo jasnu direktivu – ne podržavati raspad zemlje i ne kontaktirati pojedine republike, kako se to ne bi shvatilo kao podrška separatizmu. Tek kasnije, u drugoj polovici 1991. godine, stav Njemačke se promijenio pod pritiskom okolnosti.
Martens je tokom istraživanja došao i do zanimljivih saznanja o odnosima Helmuta Kohla i Franje Tuđmana. Iako su obojica bili konzervativni političari i historijski obrazovani, njihova saradnja nije bila bliska. Ključni trenutak desio se na susretu između Helmuta Kohla i Alije Izetbegovića, gdje je Izetbegović, prema zapisnicima, rekao da „Tuđman nije dorastao zadatku“. U dokumentu je zabilježeno da se Kohl živahno složio s tom izjavom, što otkriva njegovu rezerviranost prema Tuđmanu.
Prema Martensu, Kohl nije bio naklonjen Tuđmanu jer mu je smetao njegov stil i grandiozni nastupi. Tuđman je, kaže, često govorio o „tisućljetnoj povijesti Hrvata“ prije nego što bi prešao na konkretne teme, što je njemačkom kancelaru smetalo zbog nedostatka praktičnosti. Ipak, u kasnijem periodu 1991. godine, Kohl je podržao hrvatsko pravo na samoodređenje.
Martens je takođe otkrio zanimljive detalje o zapisnicima Bundestaga, prema kojima je Tuđman navodno pred njemačkim odborom za vanjsku politiku priznao da je razgovarao s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine, vjerovatno misleći na čuveni sastanak u Karađorđevu. Martens smatra izuzetno zanimljivim to što je hrvatski predsjednik otvoreno govorio o raspodjeli treće evropske države. Međutim, ono što ga zbunjuje jeste nestanak zapisnika sa tog sastanka, što ostavlja prostor za sumnje i nagađanja.
Osim političkih tema, Martens se osvrnuo i na koncert Marka Perkovića Thompsona, koji je izazvao kontroverze. On je, citirajući bosanske franjevce, rekao da „to nema veze s kršćanstvom“ i da je riječ o „porazu vjere i jeftinoj instrumentalizaciji katoličanstva“. Dodao je da ne vjeruje u medijske pretjerane tvrdnje da je „na koncertu bilo 500.000 fašista“, jer smatra da je to propagandna besmislica.
Komentarišući reakcije hrvatskih političara, Martens je poručio da ako mladi ne razumiju historijski kontekst, to znači da obrazovni sistem ima ozbiljan problem.
U završnom dijelu razgovora dotakao se i političke situacije u Njemačkoj, posebno rasta popularnosti stranke AfD (Alternativa za Njemačku). Prema njegovom mišljenju, ta partija želi razoriti Evropsku uniju, a time i stabilnost Njemačke. „Uništenje EU-a značilo bi kraj njemačkog mira, sreće i blagostanja,“ upozorio je Martens.
Zaključak
Michael Martens svojim istraživanjem nastoji pokazati da se historija mora razumjeti, a ne reinterpretirati kroz ideološke filtere. Njegov pristup kombinira lično iskustvo, naučnu objektivnost i moralnu odgovornost prema prošlosti. U njegovim analizama posebno se ističu:
-
kritički odnos prema nacionalnim mitovima,
-
insistiranje na dokumentima i arhivskoj građi,
-
te upozorenje da neznanje o prošlosti vodi ponavljanju grešaka.
Njegove izjave o Kohlu, Izetbegoviću i Tuđmanu pružaju rijedak uvid u diplomatske odnose ranih devedesetih, dok njegovo promišljanje o Evropi danas poziva na budnost pred prijetnjom populizma i istorijskog revizionizma. Martens time ne govori samo o prošlosti – on podsjeća da suočavanje s istinom ostaje temelj svake zdrave budućnosti.
