Govori i postupci političkih lidera često odražavaju dublje istorijske i ideološke obrasce, a analiza takvih izjava nerijetko otkriva skrivene narative koji se pokušavaju normalizovati. Jedan od recentnih primjera je govor Jakova Milatovića, predsjednika Crne Gore, održan u Dejtonu, gdje je iznio tvrdnje koje su izazvale burne reakcije javnosti i stručnjaka, naročito u vezi sa karakterom rata u Bosni i Hercegovini. Njegova interpretacija sukoba iz 1990-ih kao „građanskog rata“ izazvala je kritike brojnih analitičara, među kojima se posebno ističe Andrej Nikolaidis.
U komentaru koji je objavio, Nikolaidis je otvoreno osporio Milatovićevu izjavu i podsjetio javnost da rat u Bosni nije bio unutrašnji sukob, već jasno definisana agresija koja je potekla iz Beograda i Zagreba, i bila usmjerena ka podjeli teritorije BiH. On naglašava da je tvrdnja o mogućnosti mira 1992. godine, ako bi lideri pokazali više mudrosti, potpuno pogrešna i revizionistička, jer zanemaruje realne i brutalne okolnosti koje su već bile na terenu.
Nikolaidis podsjeća da je do Dejtonskog sporazuma 1995. godine došlo ne zato što su lideri u međuvremenu „postali mudriji“, već zbog vojne nadmoći Armije BiH, koja je potiskivala srpske snage i bila blizu oslobađanja Banjaluke, sve dok joj nije naređeno da zaustavi napredovanje – upravo od strane međunarodne zajednice. Do tog trenutka, etnička čišćenja i genocid, poput onog u Prijedoru i Višegradu, već su bili uveliko sprovedeni.
Nikolaidis se posebno osvrće na sljedeće ključne aspekte:
-
Zločini u Višegradu, koji su pokazali brutalnost sukoba i stepen organizovanosti etničkog čišćenja, pod pokroviteljstvom službi iz Srbije.
-
Prikazivanje Armije BiH kao žrtve međunarodnih embarga, koji su onemogućavali Bosnu da se brani dok je srpska strana bila naoružana preko JNA.
-
Uporedba sa današnjom Ukrajinom, gdje se, za razliku od Bosne, međunarodna zajednica nije ustručavala od pružanja oružane pomoći, iako i dalje postoje pokušaji političkog pritiska s ciljem pogodovanja agresoru.
U svojoj analizi Nikolaidis koristi ironičan i satiričan ton kako bi dodatno istakao apsurdnost revizionističkih narativa. On navodi da bi, prema logici koju promoviraju Milatović i njemu slični, žrtve agresije mogle biti proglašene zločincima ako se uopšte pokušaju braniti. Njegova sugestija da se možda „sljedeći put bosanskoj strani zabrani ne samo oružje, nego i odbrana“, snažno podcrtava njegovu kritiku međunarodnih dvostrukih aršina i pasivne uloge Zapada u bosanskom ratu.
Takođe, Nikolaidis komentariše uplitanje crnogorske političke partije DPS u ovu raspravu. Prema njegovom mišljenju, DPS nema legitimitet da kritikuje revizionizam, jer je sama partija tokom rata bila saveznik politike Slobodana Miloševića. On podsjeća da se famozni zaokret DPS-a dogodio tek kada je velikosrpska politika doživjela poraz, a ne iz iskrenog uvjerenja. “Ništa tu nije sazrelo, nego se raspalo kao leš pored puta”, ističe on, slikovito opisavši političku transformaciju DPS-a.
Nikolaidis se osvrće i na licemjerstvo Milatovića koji, dok kritikuje DPS zbog njihove prošlosti, istovremeno veliča Momira Bulatovića, jednog od ključnih aktera te iste politike iz 1992. godine. Takvo ponašanje naziva tipičnim „petparačkim licemjerjem“, jer dolazi od ljudi koji podržavaju politiku iz prošlosti, a kritikuju one koji su je kreirali – kad im to politički odgovara.
Autor završava tekst filozofskim i simboličkim poređenjem današnje Crne Gore sa “Zonom” iz filma “Stalker” Andreja Tarkovskog – prostorom u kojem ne važe pravila logike ni realnosti. Vlast se, prema toj analogiji, ne koristi za unapređenje društva, već za ispunjavanje ličnih i naslijeđenih želja, često proizašlih iz zabluda, mitova i istorijskih grešaka.
Kroz detaljnu kritiku, Nikolaidis ukazuje na dublji problem u savremenom crnogorskom i regionalnom društvu – upornu potrebu da se prekroji istorija, opravdaju zločini i zamijene uloge agresora i žrtve. Njegov tekst nije samo reakcija na jedan govor, već poziv na odgovornost, istinu i jasno razgraničavanje između činjenica i političkih konstrukcija.
Zaključno, preispitivanje prošlosti kroz prizmu selektivnog sjećanja i političkih potreba dovodi do opasnog relativiziranja zločina, što ne samo da vrijeđa žrtve, već i otvara mogućnost ponavljanja istorije. Zato je važno, kako Nikolaidis poručuje, da ne zaboravimo ko je bio agresor, a ko žrtva, i da se istina brani jednako dosljedno u politici, kao i u istoriji.
