U današnjem političkom okruženju na prostoru bivše Jugoslavije, sve je očiglednije da se stari obrasci podjela, sukoba i ideoloških manipulacija vraćaju na scenu. Novinar Nikola Krstić iz Beograda, jedan od rijetkih glasova koji bez zadrške govore o tragičnim događajima u Pojasu Gaze, otvoreno kritikuje i vlast i opoziciju u Srbiji zbog njihovog licemjernog odnosa prema svjetskim nepravdama, ali i zbog kontinuiranog političkog uplitanja u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine.
Krstić upozorava da se u gotovo svim državama nastalim raspadom Jugoslavije sve češće vidi opasno koketiranje s fašizmom, a primjeri su prisutni i u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji. Ono što se javnosti često predstavlja kao „briga za nacionalno jedinstvo“ ili „očuvanje kulturnog identiteta“ zapravo je, prema njegovim riječima, samo maska za mnogo prizemniju agendu – širenje političke kontrole i jačanje ekonomskih interesa malobrojne elite.
Prema njegovom mišljenju, koncept tzv. „srpskog sveta“ nije nikakva romantična vizija ponovnog ujedinjenja naroda, već paravan za pljačku i koncentraciju kapitala određenih političkih i ekonomskih krugova iz Srbije.
Krstić se osvrće i na ruski utjecaj u regiji, posebno u kontekstu slučaja Milorada Dodika. Iako se čini da Rusija podržava Srbiju i Republiku Srpsku, on naglašava da je ta podrška isključivo instrumentalna – Moskva koristi Beograd i Banjaluku kao kanale za održavanje svog prisustva u Evropi, posebno u sukobu sa zapadnim blokom. Nije riječ o „sukobu civilizacija“ već o borbi dva kapitalistička sistema za prevlast.
Krstić procjenjuje da će, ako dođe do političkog približavanja Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, ta privremena „braća po oružju“ ponovo postati dio iste igre, bez obzira na trenutno neprijateljstvo.
U vezi s Miloradom Dodikom, Krstić podsjeća da je Republika Srpska za svaku vlast u Srbiji bila svojevrsna „džoker karta“. Promjena ličnosti na političkoj sceni, smatra on, ne donosi stvarne promjene u sistemu – nacionalističke i autoritarne figure će se pojavljivati iznova, sve dok ne dođe do dubokih društvenih reformi.
Prema njegovim riječima, države nastale raspadom Jugoslavije su „kolonijalne ispostave“, čija je glavna funkcija da služe kao platforme za eksploataciju jeftine radne snage i resursa. On naglašava da se ovaj začarani krug ne odnosi samo na Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, već i na ostale zemlje regiona.
Krstić upozorava i na opasni porast fašističkih tendencija:
-
javni nastupi muzičara uz ustaške pokliče,
-
postavljanje spomenika četničkim vođama,
-
sistematsko negiranje genocida u Srebrenici.
On ističe da su vlasti direktno odgovorne za ovakvo stanje, jer im odgovara održavanje društva u stanju podjela po osnovu nacije, vjere i rase. Međutim, vidi i prve znakove pucanja te iluzije o „čistim narodima“ i „vječnoj nadmoći“. Iako se lideri prikazuju kao zakleti neprijatelji, u stvarnosti ih povezuje zajednički interes – očuvanje privilegija i kapitala.
Posebno emotivan dio Krstićevog izlaganja odnosi se na Pojas Gaze. On kritikuje ne samo srpske, nego i evropske političare zbog ravnodušnosti prema masovnim ubistvima, gladi i patnjama palestinskog naroda.
Njegova poruka je jasna:
-
Licemjerje međunarodne zajednice ogleda se u tome da osuđuju genocid u Srebrenici, ali prećutno odobravaju razaranje Gaze.
-
Isto društvo koje izgovara parole „nikada više“ spremno je gledati kako djeca u Palestini umiru od gladi i bombardovanja.
-
Ovakvo stanje, kaže on, predstavlja moralni krah čovječanstva.
Krstić Gaza opisuje kao „naš veliki reset“, trenutak u kojem se svijet mora suočiti s vlastitom savješću. Ako se nakon Gaze sve nastavi po starom, to će biti dokaz da čovječanstvo nije naučilo ništa iz vlastite historije.
Zaključno, njegova poruka je snažna:
-
Nema stvarne ideološke borbe između Istoka i Zapada, već samo borbe za moć i profit.
-
Narodi Balkana ostaju zarobljeni u ciklusu podjela i manipulacija, dok im elite uz podršku spoljašnjih centara moći crpe resurse i sužavaju slobode.
-
Gaza je test čovječnosti – ako ga padnemo, izgubili smo i posljednju šansu da se iskupimo kao civilizacija.
Krstićev stav je oštar i bez kompromisa: svijet koji dopušta genocid, bilo u Bosni, bilo u Palestini, izgubio je moralno pravo da postoji.
