Jedan imućan čovjek iz Kufe priredio je raskošno vjenčanje za svoja dva sina, pozvavši veliki broj gostiju na proslavu koja će se dugo pamtiti. Uz veselje i bogatstvo koje je pratio svadbu, važno je napomenuti da su dvije mlade bile sestre.

Nakon svečanosti, mladenci su se povukli u svoje sobe. Tek nakon prve bračne noći, sinovi su otkrili neugodan nesporazum: svaki od njih je proveo noć sa pogrešnom nevjestom. Umjesto sa svojom suprugom, svaki sin je spavao sa ženom svog brata. Kada je postalo jasno šta se dogodilo, nastala je prava panika. Domaćin, bogati otac mladenaca, bio je očajan i odmah je potražio savjet od učenih ljudi.

Prvi koji je dao prijedlog bio je Sufjan es-Sevri. On je savjetovao da svaki sin da mehr (vjenčani dar) svojoj ženi i da se zatim vrate svojim pravim suprugama. Međutim, kada je slučaj iznio pred Imama Ebu Hanifu, dobio je drugačiji prijedlog. Ebu Hanife je pozvao mlade parove i, u odvojenim razgovorima, upitao ih da li žele nastaviti živjeti sa osobama s kojima su proveli prvu bračnu noć. Svi su potvrdili da bi voljeli ostati sa tim osobama.

Na osnovu tih odgovora, Ebu Hanife je predložio da se parovi razvedu od onih s kojima nisu spavali i da sklope nove brakove sa onima s kojima su proveli prvu noć, a koji im se sviđaju. Na taj način bi riješili ovu zamršenu situaciju na miran i prirodan način.

Iako je Sufjanov prijedlog bio pravno ispravan prema islamskom pravu, Ebu Hanifin prijedlog se pokazao praktičnijim i prirodnijim. Da su slijedili Sufjanov savjet, mladi parovi bi se možda uvijek prisjećali neugodne situacije prve bračne noći, što bi moglo narušiti njihov ponos i dostojanstvo. Na taj način, Ebu Hanifin pristup je omogućio da se situacija riješi na način koji je najbolje odgovarao svim uključenim stranama.

Na kraju, odluka Imama Ebu Hanife pokazala se kao mudriji i osjetljiviji pristup rješavanju ovog nesvakidašnjeg nesporazuma. Njegov prijedlog je uvažio osjećaje i želje mladih parova, omogućujući im da započnu svoje brakove s osobama s kojima su već ostvarili emotivnu vezu. Ovaj slučaj ističe važnost praktičnog razmišljanja i empatije u rješavanju životnih problema, posebno onih koji se tiču ljudskih odnosa i dostojanstva. Pristup Imama Ebu Hanife donio je mir i zadovoljstvo svim stranama, pokazujući da zakonska ispravnost nije uvijek dovoljna ako ne uzima u obzir ljudsku prirodu i osjećaje.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here