Sunce je već odavno zašlo nad aerodromom , a Fatima je sjedila sama u polupraznoj čekaonici, s rukama čvrsto stisnutim oko svoje putne torbe. Njene oči, crvene od plača, gledale su kroz veliki stakleni prozor na pistu gdje je prije samo sat vremena poletio avion za Džiddu – avion koji je trebao i nju ponijeti prema Meki, prema ostvarenju njenog životnog sna.
“Zakasnila sam,” šaputala je sama sebi, dok su joj suze ponovno navirale. “Toliko godina sam čekala, štedila, pripremala se… a sada su me zaboravili.”
Fatima je cijeli život sanjala o hadžu. Kao udovica skromnih primanja, godinama je odvajala svaki dinar, odricala se mnogih stvari. Konačno, ove godine uspjela je skupiti dovoljno za putovanje. Ali zbog gužve na putu do aerodroma, stigla je nekoliko minuta prekasno. Vrata za ukrcaj već su bila zatvorena.
“Molim vas, samo nekoliko minuta,” preklinjala je službenike na aerodromu, ali pravila su bila jasna. Avion nije mogao čekati.
Sada, sama u čekaonici, osjećala je kako joj se srce steže od tuge. Nije znala šta da radi. Da se vrati kući? Da pokuša pronaći drugi let? Obje opcije činile su se nemogućim u tom trenutku.
Fatima je polako izvadila svoju malu serdžadu, prostrla je u uglu čekaonice i kleknula. Suze su joj tekle niz lice dok je dizala ruke u dovi.
“Ja Rabbi, Ti znaš koliko sam željela obaviti hadž. Ti znaš da nemam nikoga osim Tebe. Ako je Tvoja volja, molim Te, pomozi mi. A ako nije, daj mi snage da prihvatim Tvoju odredbu.”
Njena dova bila je tiha, ali iskrena – riječi koje su dolazile iz dubine slomljenog srca, uzdižući se prema nebu s takvom iskrenošću kakvu samo oni koji su sve izgubili mogu osjetiti.
U isto vrijeme, visoko iznad Mediteranskog mora, kapetan Jusuf upravljao je avionom punim hadžija. Let je bio miran, putnici su se već smjestili – neki su spavali, neki čitali Kur’an, pripremajući se duhovno za hadž koji ih je čekao.
Odjednom, kapetan Jusuf začuo je čudan zvuk iz motora. Nije to bio glasan zvuk, više kao tiho kucanje koje nije trebalo biti tu. Nakon 20 godina letačkog iskustva, znao je da ne treba ignorisati takve znakove.
“Čuješ li to?” upitao je svog kopilota, koji je također naćulio uši. “Da, kapetane. Zvuči kao da dolazi iz desnog motora.”
Kapetan Jusuf je provjerio sve instrumente – svi su pokazivali normalne vrijednosti. Nije bilo upozorenja, nije bilo alarma. Tehnički, sve je bilo u redu. Ali taj zvuk…
Nakon kratkog savjetovanja s kontrolom leta i tehničkom službom, kapetan je donio tešku odluku.
“Vraćamo se u Alžir,” rekao je odlučno. “Bolje spriječiti nego liječiti.”
Kada je objavio odluku putnicima, kroz avion se prolomio uzdah razočaranja. Hadžije su bile uznemirene – ovo će značiti kašnjenje, možda i propuštanje nekih obreda. Ali sigurnost je bila na prvom mjestu.
Avion je polako okrenuo kurs, vraćajući se prema Alžiru.
Na aerodromu je proglašeno vanredno stanje. Vatrogasna vozila i hitna pomoć čekali su na pisti. Kontrolni toranj je očistio pistu za hitno slijetanje. Svi su bili spremni za najgori scenarij.
Ali avion je sletio glatko, bez ikakvih problema. Putnici su sigurno evakuisani i sprovedeni natrag u istu čekaonicu odakle su i pošli.
Fatima je još uvijek bila na svojoj serdžadi kada su se vrata čekaonice otvorila. Kroz njih je ušla grupa putnika – istih onih koji su prije nekoliko sati otišli bez nje. Zbunjeno je treptala, misleći da halucinira od umora i tuge.
“Jesam li zaspala? Je li ovo san?” pitala se, brišući oči.
Ali nije bio san. Hadžije su se stvarno vratile. Među njima je bila i njena komšinica Aisha, koja ju je odmah prepoznala.
“Fatima! Šta radiš ovdje? Mislili smo da si odustala od putovanja!”
Kroz suze, Fatima je objasnila šta se dogodilo – kako je zakasnila samo nekoliko minuta i kako su vrata već bila zatvorena.
Vijest se brzo proširila među hadžijama. “To je žena zbog koje smo se vratili,” šaputali su jedni drugima, s čuđenjem gledajući u Fatimu.
Za to vrijeme, tehničari su detaljno pregledavali avion, tražeći izvor čudnog zvuka koji je kapetan čuo. Provjerili su motore, elektroniku, sve sisteme – ali nisu mogli pronaći apsolutno ništa neobično. Avion je bio u savršenom stanju.
“Ne razumijem,” rekao je glavni inženjer kapetanu. “Sve je u najboljem redu. Nema nikakvog kvara, nikakvog problema.”
Kapetan Jusuf je samo tiho klimnuo glavom. U svom dugom pilotskom iskustvu nikada nije doživio nešto slično – da čuje zvuk koji ga je toliko zabrinuo da vrati avion, a da zatim tehničari ne mogu pronaći nikakav problem.
Kada su putnici saznali da je avion tehnički ispravan i da će uskoro nastaviti put, neko je predložio da pozovu i Fatimu da im se pridruži, budući da je očito da je mjesto u avionu sada bilo slobodno. Službenik aerodroma, dirnut cijelom pričom, brzo je sredio potrebne formalnosti.
I tako se Fatima, žena koja je prije samo nekoliko sati plakala misleći da je njen san o hadžu zauvijek izgubljen, ukrcala na avion zajedno s ostalim hadžijama. Dok je avion ponovno polijetao prema Džiddi, nije mogla a da ne pomisli na čudo koje se upravo dogodilo.
“Subhanallah,” šaputala je, gledajući kroz prozor kako se Alžir smanjuje ispod njih. “Kad se sva vrata zatvore, i kad svi odu, Allah ostaje.”
Ovu nevjerovatnu priču kasnije je podijelio imam mekanskog Harema, šejh Abdurrahman es-Sudejs, kao podsjetnik na moć iskrene dove i Allahovu beskrajnu milost. Priča o hadžinici čije su suze zaustavile avion brzo se proširila islamskim svijetom, podsjećajući vjernike da Allah čuje dove onih koji Mu se iskreno obraćaju, čak i kada se čini da su svi putevi zatvoreni.
Kao što je imam es-Sudejs rekao: “Kakva je njena iskrenost bila? Kakvo djelo je uradila da ovo zasluži? Znaj, kad se sva vrata zatvore, i kad svi odu, Allah ostaje, ostaje iskrena dova.”
