Povodom obilježavanja tridesete godišnjice genocida u Srebrenici, njemački parlament — Bundestag — planirao je usvojiti posebnu rezoluciju kojom bi se dodatno potvrdile i osnažile već postojeće sudske presude međunarodnih institucija o ovom tragičnom događaju. Ova inicijativa imala je za cilj ne samo odavanje počasti žrtvama, već i suprotstavljanje širenju revizionizma i negiranja genocida, što se u posljednje vrijeme sve češće pojavljuje na političkoj sceni regiona. Međutim, kako navode izvori, u proces se neobično intenzivno uključio visoki predstavnik za BiH, Christian Schmidt, čiji je neočekivani pritisak na Berlin doveo do povlačenja inicijative — i to još prije nego što je rezolucija zvanično sastavljena.
Prema riječima političkog analitičara Jasmina Mujanovića, Schmidt je u više navrata vrlo jasno i otvoreno poručio njemačkim vlastima da bi eventualno usvajanje ovakvog dokumenta moglo izazvati dodatnu destabilizaciju političke scene u Bosni i Hercegovini. On je, kako se tvrdi, upozorio da takva rezolucija ne bi doprinijela pomirenju u zemlji, već bi mogla pogoršati već prisutne tenzije. Upravo zbog njegovog uticaja, koji su mnogi opisali kao presudan, čitav proces je zaustavljen još u ranoj fazi.
Planirani dokument Bundestaga trebao je biti u skladu s rezolucijom koju je Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila u maju 2024. godine. Tim aktom je 11. juli formalno proglašen Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, čime su Ujedinjene nacije dodatno potvrdile sudski utvrđene činjenice i obavezale sve države članice na nekoliko ključnih principa:
-
Borbu protiv negiranja genocida i povijesnog revizionizma;
-
Uključivanje istine o genocidu u obrazovne programe svih nivoa školovanja;
-
Odavanje počasti žrtvama i preživjelima, uz aktivno poticanje pomirenja u regionu.
Očekivalo se da će Njemačka, kao jedna od ključnih zemalja inicijatorica UN rezolucije, učiniti dodatni korak potvrdom tih stavova i u svom nacionalnom parlamentu. Ta najava dočekana je sa velikim odobravanjem u značajnom dijelu međunarodne zajednice, naročito među organizacijama za ljudska prava, udruženjima žrtava i institucijama koje se bave suočavanjem s prošlošću.
Ipak, prema tvrdnjama izvora upućenih u tok razgovora, upravo je Schmidtovo protivljenje bilo presudno da se ta inicijativa povuče. Njegov stav izazvao je brojne reakcije, jer dolazi iz ureda visokog predstavnika — osobe čija je uloga da štiti mir i stabilnost u BiH, ali i da podupire procese istine i pravde, u skladu s Dejtonskim mirovnim sporazumom.
Ono što dodatno čini ovu situaciju kontroverznom jeste činjenica da Schmidtov pritisak dolazi u trenutku kada se u Bosni i Hercegovini vode ozbiljne političke bitke oko usvajanja narativa o prošlosti. Negiranje genocida u Srebrenici, koje dolazi iz redova nekih domaćih političara i institucija, i dalje je svakodnevna pojava, a pokušaji da se ova realnost promijeni suočavaju se s ogromnim otporom.
Važno je naglasiti da Schmidt, kao visoki predstavnik, ima izuzetno široke ovlasti u Bosni i Hercegovini, uključujući mogućnost nametanja zakona, smjene izabranih zvaničnika i donošenje odluka koje direktno utiču na politički život u zemlji. Njegova odluka da utiče na političke stavove zemlje poput Njemačke — koje nisu pod jurisdikcijom njegovog mandata — izaziva ozbiljna pitanja o granicama njegove moći i o tome da li je njegova intervencija u ovom slučaju bila primjer političkog pragmatizma ili neprincipijelne diplomatije.
S obzirom na sve okolnosti, situacija otvara mnoga pitanja o ulozi međunarodne zajednice u procesima pomirenja na Balkanu. Dok s jedne strane postoje pokušaji da se genocid u Srebrenici nedvosmisleno osudi i komemorira na globalnom nivou, s druge strane očigledno postoje i političke kalkulacije koje idu u suprotnom pravcu — čak i kada dolaze iz institucija koje bi trebale biti neutralne i nepristrane.
Zbog toga, brojni posmatrači i analitičari sada s pravom postavljaju pitanje: da li su mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini zaista dugoročno mogući bez potpunog priznanja i prihvatanja istine o prošlosti? Ukoliko se kompromisi prave na štetu žrtava, postavlja se i šire pitanje: kakvu poruku time međunarodna zajednica šalje generacijama koje dolaze?
Zaključno, slučaj intervencije Christiana Schmidta u povlačenje rezolucije Bundestaga predstavlja ozbiljan presedan u načinu na koji se međunarodna zajednica odnosi prema pitanjima historijskog zločina, odgovornosti i istine. Umjesto da se na osnovu pravosnažnih sudskih presuda grade stabilni temelji budućnosti, sve češće se čini da političke kalkulacije stavljaju te vrijednosti u drugi plan — što bi moglo imati dalekosežne posljedice za buduće odnose unutar same Bosne i Hercegovine, ali i šireg regiona.
