U uvodu se jasno osjeća potreba da se osudi pokušaj negiranja genocida u Srebrenici, posebno unutar institucije poput Bundestaga gdje je odana počast žrtvama tog jezivog zločina. Rasprava održana na Međunarodni dan sjećanja nije bila deklarativna već postala politički momenat u kojem su desničarski zastupnici AfD-a otvoreno relativizirali tragediju Srebrenice, dok su preživjeli i diplomatski predstavnici Bosne i Hercegovine bili prisutni kao podsjetnik na moralnu i historijsku obavezu cijelog svijeta.
U razradi događaja, predsjednica Bundestaga Julia Klöckner istaknula je da je sasvim neuobičajeno da se rasprava o genocidu prekida redovnu sjednicu o budžetu, ali da je takva odluka odraz ozbiljnosti teme. Njeni riječi su bile snažne:
-
Pozdravila je prisutne preživjele genocida, među kojima je bio i ambasador Damir Arnaut, te ih javno uvažila.
-
Izričito je istaknula žrtve silovanja i progona, naglašavajući ulogu žena kao glavnih inicijatorica borbe za priznanje genocida.
-
Ukazala je da je Srebrenica simbol neuspjeha međunarodne zajednice, koja, iako rascvjetana na papiru prisustvom UN mirovnjaka, nije uspjela spriječiti masakr.
Slično je mjesto držao i Gunther Krichbaum (CDU), koji je s ozbiljnošću kazao:
„Pred očima nemoćne međunarodne zajednice osam hiljada muškaraca je sustavno pobijeno… nismo odvratili pogled, gledali smo katastrofu uživo.“
Time je poručio da je slučaj Srebrenice upozorenje da u budućnosti ne smijemo biti pasivni svjedoci nepravde.
Potom je u raspravu ušao Alexander Wolf iz AfD-a, čije izlaganje je prisutne šokiralo. Umjesto da koristi termin genocid, govorio je o „pokolju“ i optužio Aliju Izetbegovića da je, navodno, koristio srpske civile kao taoce. Najspornije funkcije iz njegove strane uključivale su:
-
Kritiku UN-ove rezolucije koja je utemeljila Međunarodni dan sjećanja na Srebrenicu, nazvavši je „manifestacijom muslimanskog slavlja“,
-
Provokativno ulazak jedinog pogleda da je Srebrenica politički eksploatisana da bi se izazvalo razdvajanje u Bosni i Hercegovini.
Njegov govor ubrzo je prekinula predsjednica parlamenta jer se tema sesije jasno odnosila na genocid, ne na revizionističke interpretacije.
Nastavili su drugi AfD-ovi zvaničnici, uključujući:
-
Martin Sichert, koji je tvrdio da Srebrenica potvrđuje nemogućnost multikulturalnog suživota,
-
Anna Rathert, koja je kritizirala fokusiranje isključivo na bošnjačku stranu, nazivajući Srebrenicu „moralnom polugom za vojnu intervenciju“,
-
te Tobias Teich, koji je u BiH vidio „neuspjeli multikulturni eksperiment“ ispunjen mržnjom.
Ova izlaganja nisu ostala bez reakcije. Jürgen Hardt i Petar Beyer (CDU/CSU) oštro su reagirali optužujući AfD da miješa žrtve s počiniteljima i politizira istorijsku istinu. Njihov stav je bio nedvosmislen:
-
„Srebrenica je genocid, a ne pokolj“ – izgovorena je iz srca parlamentarnih klupa.
Pogotovo je dirljiv moment kada se funkcionalno oglasio i Johann Wadephul, ministar vanjskih poslova, iako nije bio predviđen protokolom – izrazivši zabrinutost što preživjeli i ambasador moraju slušati revizionističke tvrdnje, te ponovno potvrdivši da Njemačka službeno priznaje genocid i osjeća odgovornost u ime cijelog Bundestaga.
U nastavku, govornici iz drugih političkih stranaka također su upozorili na nepravdu i propuste prošlosti:
-
Boris Mijatović (Zeleni) podsjetio je na neispunjenu akciju međunarodne zajednice – „60 aviona iznad Mediterana je bilo spremno, ali nismo djelovali“. Naglasio je i opasnost dopuštanja nacionalističke naracije koje negira genocid.
-
Gökay Akbulut (Ljevica) upozorila je na opasnost relativizacije genocida u RS i Srbiji, te na važnost procesuiranja svih ratnih zločina, uključujući one u Gazi.
Među posljednjim govornicima, Michael Brand (CDU) je široko analizirao regionalnu situaciju i uporedio Vučićev način političke komunikacije tokom rata s današnjim represivnim postupcima prema studentima. Njegov zaključak glasi:
-
„Balkan ostaje nemiran jer Vučić, Putin i Xi znaju da smo u Europi neodlučni.“
U zaključku se može reći da je sjednica Bundestaga donijela britak razdor između dvije vizije: jedna potvrđuje istinu i poštovanje prema žrtvama, druga pokušava relativizirati zločine kroz političke narative, negirajući genocid i instrumentalizirajući Srebrenicu za ideološke ciljeve.
Kao što je istaknuto kroz čitavo izlaganje i reakcije, ovaj događaj pruža snažan podsjetnik: istorijska istina ne smije biti predmet revizionizma, već moralni i politički okvir koji obavezuje sve članove međunarodne zajednice da se ne distanciraju pred zlom. Bundestag je time potvrdio da se sjećanje, pravda i priznanje genocida moraju čuvati – ne samo na papiru, već i kroz političku odlučnost.
