Izjava izraelskog ministra Amichaija Chiklija, koji je ujedno i član vlade premijera Benjamina Netanyahua, izazvala je snažne reakcije unutar i izvan Evropske unije. Njegova ocjena situacije u Belgiji, izrečena u formi otvorenog apela Jevrejima da napuste tu zemlju, odjeknula je širom međunarodne zajednice. Ministar je na krajnje polarizirajući način predstavio Belgiju kao zemlju pod kontrolom islamističkih skupina, ističući da je država izgubila sposobnost da zaštiti svoje građane jevrejskog porijekla.
U svojim izjavama, Chikli je otišao korak dalje, upućujući ozbiljne optužbe na račun belgijskih vlasti. Prema njegovim riječima, javne prijetnje smrću protiv jevrejskih lidera prolaze nekažnjeno, a operativci Hezbollaha navodno djeluju slobodno unutar belgijskih granica. On smatra da se belgijska država “predala” i više nije u stanju očuvati suverenitet niti garantirati sigurnost za sve svoje građane, a naročito za jevrejsku zajednicu.
Ova retorika nije bez konteksta. Amichai Chikli je već duže vrijeme poznat po svojim krajnje desničarskim stavovima i uskoj političkoj saradnji s Netanyahuom. Njih dvojica dijele sličan pogled na vanjsku i unutrašnju politiku, a posebno po pitanjima bezbjednosti, odnosa prema Palestincima i borbi protiv onoga što nazivaju “islamskim ekstremizmom”. Međutim, za razliku od ministra Chiklija, premijer Netanyahu se često nalazi u situaciji da balansira između radikalne retorike svojih saradnika i diplomatskih obaveza koje proizlaze iz međunarodnih odnosa, posebno kada su u pitanju odnosi sa državama Evropske unije.
Nastupi poput ovog dolaze u izrazito napetom globalnom kontekstu, gdje su tenzije na Bliskom istoku ponovo pojačane, posebno zbog posljednjih dešavanja između Izraela i Irana, kao i kontinuiranih sukoba s palestinskim frakcijama. U takvom ozračju, Chiklieva izjava dobiva dodatnu težinu i opasnost po stabilnost i međuetničke odnose u zemljama poput Belgije.
Treba posebno istaći nekoliko ključnih elemenata Chiklievog istupa:
-
Poziv na evakuaciju: Ministar je “toplo preporučio” jevrejskim građanima Belgije da napuste zemlju.
-
Optužbe za gubitak suvereniteta: Belgija je, prema njegovim riječima, izgubila sposobnost da se nosi s prijetnjama i više ne kontrolira vlastiti teritorij.
-
Diskvalifikacija državnog aparata: Navodi da otvorene prijetnje smrću prolaze bez kazne i da se operativci Hezbollaha kreću slobodno bez straha od progona.
-
Zapaljiva retorika: Korištenje izraza poput “islamističke rulje” koji očigledno šire govor mržnje i dodatno polariziraju već kompleksne etničke i vjerske odnose u Evropi.
Ove izjave su naišle na osudu iz brojnih evropskih i međunarodnih krugova. Zabrinutost raste da bi ovakva retorika mogla dodatno podstaći tenzije među zajednicama i ohrabriti ekstremne stavove s obje strane – kako među muslimanima, tako i među jevrejima, ali i šire u društvu.
U političkom smislu, ovaj istup bi mogao dodatno narušiti već osjetljive odnose između Evropske unije i Izraela. Belgija je, kao sjedište mnogih evropskih institucija, simbol multikulturalizma i suživota. Otvoreni napadi na njen suverenitet i unutrašnju sigurnost od strane visokog izraelskog zvaničnika predstavljaju ozbiljan diplomatski incident. Ako se ovakva praksa ne zaustavi, mogla bi narušiti povjerenje i saradnju u više dimenzija – od trgovine i investicija do sigurnosne saradnje i političkog dijaloga.
Važno je napomenuti da su optužbe o prisutnosti Hezbollaha i prijetnjama koje ta organizacija navodno predstavlja u Evropi predmet višegodišnjih rasprava, ali nikada nisu potvrđene u formi i razmjerama koje iznosi Chikli. U demokratskim društvima poput Belgije, prava na protest i slobodu izražavanja zaštićena su zakonom, a zakonski mehanizmi postoje za sankcioniranje svih oblika nasilja, prijetnji i terorizma – bez obzira na ideološku ili vjersku pozadinu.
U širem kontekstu, Chikliev govor više djeluje kao politička strategija – pokušaj da se homogenizira jevrejska zajednica unutar i izvan Izraela, te da se stvori atmosfera hitnosti i ugroženosti koja bi opravdala dalje sigurnosne ili čak vojne poteze izraelske vlade. Međutim, takva taktika dolazi po cijenu povećanja društvenih podjela i urušavanja međusobnog povjerenja među narodima.
U konačnici, ovakvi istupi ne rješavaju stvarne probleme, već ih samo dodatno komplikuju. Umjesto poziva na bijeg, potrebno je uložiti napore u jačanje dijaloga, borbu protiv svih oblika ekstremizma i zajedničko očuvanje sigurnosti i sloboda svih građana – bez obzira na vjeru, porijeklo ili nacionalnost. Zloupotreba političke funkcije za širenje panike i nesnošljivosti nikada nije bila i ne može biti rješenje. Naprotiv, ona je simptom dubljih političkih slabosti koje se ne mogu prikriti bučnom retorikom.
