Jedan nedavni razgovor s bliskim prijateljem iz Saudijske Arabije naučio me važnu životnu lekciju koja me podstakla na razmišljanje o tome koliko često objašnjavam ili pravdam svoje odluke, čak i kada za to nema potrebe. Moj prijatelj iz Džede, koji mi se često obraća s poštovanjem i oslovljava me po mom sinu kao „Ebu Bilale,” podsjetio me na jednostavnu, ali duboku istinu.
Naša prijateljica iz Bosne bila je bolesna, i zbog toga smo u posljednjih nekoliko dana često razgovarali. No, svaki put kada bi me nazvao, ja bih se našao u situaciji da nisam mogao odmah odgovoriti. Nakon nekog vremena, kada bih bio slobodan, pozvao bih ga nazad, ali bih se pritom uvijek izvinjavao i pokušavao objasniti razloge svog zakašnjenja. Osjećao sam potrebu da mu pružim detaljno objašnjenje, smatrajući to izrazom poštovanja i brige prema njemu.
Međutim, tokom jednog od tih razgovora, on je reagovao iznenađujuće. Rekao je: „Ebu Bilale, zašto se toliko pravdaš i izvinjavaš svaki put kad se ne možeš javiti odmah? Imaš svoje razloge i potpuno je razumljivo da nisi uvijek dostupan. Nema potrebe da objašnjavaš zašto nisi odgovorio odmah.” Njegove riječi bile su jasne, ali su me istovremeno zatekle, jer sam tek tada shvatio koliko često osjećam tu unutrašnju obavezu da opravdam svoje postupke drugima, čak i kada za tim nema objektivnog razloga.
Moj prijatelj je nastavio, govoreći kako sa svojih 45 godina treba da budem siguran u svoje odluke i postupke. Napomenuo je da sam dovoljno zreo da donosim vlastite odluke, a odgovornost za njih nosim isključivo pred sobom. „Ukoliko neko ne može prihvatiti tvoje postupke ili odluke,” rekao je, „neka ide svojim putem. Ne moraš da se osjećaš dužnim da sve objašnjavaš.” Te riječi su u meni probudile nešto duboko i natjerale me da promislim o svojoj percepciji odgovornosti prema tuđim očekivanjima.
Tada mi je naglasio da se držim svojih principa i da, sve dok znam da radim ispravnu stvar, nemam obavezu bilo kome objašnjavati svoje motive ili pravdati svoja djelovanja. Ova jednostavna izjava me osvijestila i podstakla na dublje razmišljanje o načinu na koji gledam na interakcije sa drugima. Zašto sam se, zapravo, osjećao toliko obaveznim da pružam opravdanja?
Često se događa da ljudi, iz želje da budu pristojni i razumljivi, postanu previše opterećeni objašnjavanjem vlastitih postupaka, i to čak i za trivijalne situacije. Možemo se osjećati dužnim da objašnjavamo svaki korak, samo kako bismo zadržali dobru sliku o sebi pred drugima, ali u suštini, to nas može udaljiti od našeg istinskog osjećaja slobode i samopouzdanja. Kroz ovaj razgovor shvatio sam koliko je važno dati sebi dozvolu da budemo autentični i slobodni od potrebe za konstantnim objašnjavanjem.
Moje izvinjavanje prijatelju zbog nemogućnosti javljanja možda je djelovalo kao bezazlena pristojnost, ali on mi je pokazao da to zapravo nije neophodno. Ako imamo jasne i stabilne životne principe, treba da ih slijedimo s povjerenjem. Takav stav nam daje unutrašnju stabilnost i omogućava da živimo u skladu sa svojim vrijednostima, a ne pod pritiskom tuđih očekivanja. Ova spoznaja donosi osjećaj slobode, oslobađajući nas od potrebe da stalno tražimo potvrdu drugih ljudi.
Nakon što mi je prijatelj objasnio svoj pogled na ovu situaciju, osjetio sam zahvalnost jer me podučio lekciji koju ću nastojati primjenjivati u svakodnevnom životu. Taj osjećaj obaveze da se opravdam, sada vidim kao suvišan, jer sam konačno shvatio da su moji postupci samo moja odgovornost i da je dovoljno da budem u miru sa sobom. „Tvoje godine donose zrelost,” rekao je, „a ona podrazumijeva odgovornost prema sebi, prije nego prema tuđim očekivanjima.”
Na kraju ovog iskustva shvatio sam da je upravo u tome istinska snaga – u zadržavanju vlastite autentičnosti i slobode. To ne znači biti nepristojan ili ravnodušan prema drugima, već da ostanemo dosljedni sebi i svojim vrijednostima. Prijatelj mi je pokazao koliko je važno da živimo u skladu sa svojim uvjerenjima i da uvijek budemo svjesni kako ne dugujemo objašnjenje svima oko sebe.
Ova jednostavna, ali snažna lekcija promijenila je moj pogled na interakcije sa ljudima. Sada sam sigurniji u to da nije potrebno pravdati se, pogotovo kada znam da radim ispravno. Dugujemo sebi da živimo u skladu s vlastitim principima i budemo dosljedni svojim uvjerenjima, a poštovanje prema sebi dolazi kroz tu samostalnost i zrelost koju ne dugujemo nikome drugome.
Prepričano sa profila: Saudin Cokoja
