U posebnoj sjednici NSRS poslanik Nebojša Vukanović iznio je oštru kritiku aktuelnih poteza vlasti, povezujući ih sa presudom Suda BiH i odlukom CIK-a o prestanku mandata Miloradu Dodiku na mjestu predsjednika Republike Srpske. Već na početku govora naglasio je da mu je riječ više puta uskraćivana i da “igra s četiri lične”, sugerišući kako mu je prostor za iznošenje stavova formalno sužen. U uvodu je i prokomentarisao nedavnu lažnu dojavu o bombi, pohvalivši policiju zbog brze reakcije, ali i postavivši pitanje ko je i s kojim motivom inicirao taj događaj, s obzirom na optužbe da je riječ o aktivisti bliskom njegovom političkom krugu.
U razradi stavova Vukanović je fokus prebacio na ulogu stranih aktera i visokog predstavnika. Poručio je da im je cilj da „odavde odu stranci i visoki predstavnik“, ali je ukazao na to da njihovo prisustvo opstaje upravo zbog stalno podgrijanih tenzija u BiH. Po njemu, da RS vodi mudru politiku, da se poštuje Dejtonski sporazum i da se ne dižu tenzije, „niko ne bi pitao Christiana Schmidta za bilo šta“. Time je sugerisao da trenutna strategija vlasti svjesno održava stanje neizvjesnosti kako bi se skretala pažnja sa „životnih tema“ i realnih problema građana.
Poseban akcenat stavio je na poruku upućenu direktno Miloradu Dodiku. Podsjetio je na Dodikovu izjavu: ako se povuku odluke koje je nametnuo Schmidt, vlast u RS će povući sporne zakone. Vukanović to tumači kao „čistu trgovinu“ i tvrdi da Dodik, „više nije predsjednik“, što je nazvao poniženjem Narodne skupštine. U istom nizu kritika, naglasio je da je vlast „u najkritičnijem trenutku“ primorala premijera Radovana Viškovića na ostavku, čime je, po njemu, RS „obezglavljena“ i ostavljena bez izvršne vlasti. Ovaj niz događaja opisao je metaforom da je režim „ušao u minsko polje“, uz onomatopejsko „bum, bum, bum“ kao upozorenje na političke i institucionalne detonacije koje bi mogle uslijediti.
Tokom izlaganja Vukanović je pokušao iznijeti i detalje sa sastanka Dodika s vladajućom koalicijom, ali ga je u tome prekinuo Nenad Stevandić. Vukanović je uzvratio tvrdnjom da mu se riječ oduzima zato što govori istinu, insistirajući na pravu da javnosti predoči ono što smatra bitnim okolnostima iza zatvorenih vrata. Uporedo s tim, povezao je unutrašnje političke poteze s regionalnim i međunacionalnim odnosima. Istakao je da su Hrvati po njegovoj procjeni „prošli najbolje“ nakon raspada SFRJ, a u BiH – iako čine oko desetak posto populacije – „ima 50 posto vlasti“. Ovaj primjer mu je poslužio kao uvod u širu tvrdnju: „šta mi stalno provodimo vrijeme u islamofobiji; može li neki Bošnjak ovdje nešto nametnuti? Ne može.“ Poentirao je da je vlast u RS „sto posto srpska“ i da se ključne stvari dogovaraju u Parlamentu BiH, ilustrirajući to primjerom „kumove zgrade“ kao metaforom političkih nagodbi.
Dodatno, prozvao je Dodika i Viškovića za nedosljednost: podsjetio je da su prije dvadesetak dana sudu obraćali s „časni Sude“, dok danas negiraju legitimitet istih institucija. Po njegovom tumačenju, takva promjenjivost stavova uništava povjerenje građana i stvara pravnu konfuziju. Cijeli nastup može se sažeti u nekoliko ključnih teza koje je Vukanović pokušao usidriti u javnosti:
-
Stranci i visoki predstavnik: Cilj je da odu, ali njihov opstanak hrani podizanje tenzija; rješenje je poštivanje Dejtona i smanjenje konfliktnosti.
-
„Trgovina“ zakonima i odlukama: Povlačenje zakona za uzvratno povlačenje odluka Schmidta naziva „čistom trgovinom“ i poniženjem NSRS.
-
Institucionalna kriza: Ostavka Viškovića po njemu je ostavila RS bez izvršne vlasti, pogoršavajući najsloženiji trenutak.
-
Sloboda govora u parlamentu: Prekidanje izlaganja tumači kao pokušaj sprečavanja da istina izađe na vidjelo.
-
Etnopolitički balans i retorika: Odbacuje islamofobične narative i tvrdi da „Bošnjak ne može ništa nametnuti“ u RS, jer je vlast u entitetu mononacionalna.
-
Nedosljednost prema sudovima: Od „časni Sude“ do nepriznavanja – primjer kako se mijenja odnos prema institucijama u zavisnosti od dnevne politike.
-
Skretanje sa „životnih tema“: Tvrdnja da vlast namjerno izbjegava ekonomiju, standard, zdravstvo i druge konkretne oblasti, gurajući javnost u zamor i strah.
U zaključku, Vukanovićev nastup je apel za deeskalaciju i povratak institucionalnoj dosljednosti. Njegova poruka glasi: ako se poštuje Dejton, ako se ne hrane tenzije i ako NSRS prestane da bude moneta za potkusurivanje između domaćih i međunarodnih odluka, prisustvo stranih aktera će se prirodno smanjiti, a fokus politike vratiti na realne potrebe građana. Suprotno tome, nastavi li se praksa „trgovine“ i ad hoc poteza, Republika Srpska će, po njegovim riječima, ostati na minskom polju u kojem svaka sljedeća detonacija dodatno ugrožava ugled institucija, pravnu sigurnost i svakodnevni život ljudi. Njegov govor, isprekidan ali uporan, završava zahtjevom da se prekine s performativnom politikom i da se otvori stvarna rasprava o životnim temama – od ekonomije do vladavine prava – jer je to jedini put da se izbjegne daljnje urušavanje sistema koji bi trebalo da stoji na jasnim pravilima i odgovornosti.
