Bosna i Hercegovina suočava se s velikim nesrazmjerom između uvoza i domaće proizvodnje voćnih prerađevina, što je ilustrirano zapanjujućim statistikama i slikovitim primjerima. Ako bismo poredali 550 šlepera, jedan iza drugog, oni bi zauzeli približnu dužinu puta od centra Sarajeva do Lukavice. Ta impresivna linija kamiona simbolizira količinu voćnih prerađevina – džemova, sokova, marmelade, pirea i paste od voća te orašastih plodova – koje smo uvezli u zemlju u protekloj godini. Ukupno smo uvezli 11 miliona kilograma tih proizvoda, a sve smo to platili 52,3 miliona konvertibilnih maraka. Da bismo ovu cifru bolje razumjeli, to su primanja koja bi mogla osigurati plaće za 43 hiljade radnika ili 95 hiljada penzionera.
Prema podacima Vanjskotrgovinske komore BiH, izvoz voćnih prerađevina iz BiH je daleko manji. Izvezeno je tek oko 3,19 miliona kilograma u vrijednosti od oko 15 miliona maraka. Kada bismo upotrijebili isti primjer kamiona, šleperi s izvozom bi se poredali tek do Marijin Dvora ili Koševa, što pokazuje koliko smo ovisni o uvozu.
Međutim, umjesto da se fokusiramo na statistike, važno je razmotriti kako domaći proizvođači pokušavaju riješiti ovaj problem. Pogledajmo, na primjer, gazdinstvo Ediba Balića iz Šija kod Tešnja. Ovaj poznati voćar suočio se s problemom viška konzumne šljive na svom imanju. Kada je ove godine oglasio prodaju šljive po cijeni od jedne marke po kilogramu, uspio je prodati samo 500 kilograma. Kako bi spriječio propadanje ostatka uroda, odlučio je investirati u električnu sušaru kapaciteta 100 kilograma. Ova sušara omogućila mu je da osuši šljive, smanjujući njihovu težinu na trećinu prvobitne mase, čime je stvorio sušene šljive koje može prodati po cijeni od 7 KM po kilogramu.
Računica je jasna: od 100 kilograma svježih šljiva, dobije se oko 31 kilogram sušenih, a prodaja sušenih šljiva donosi znatno veći profit. Sušara je koštala 1.300 KM, potrošnja struje za sušenje 100 kilograma iznosi oko 10 KM, a konačni proizvod – sušena šljiva – ima tržišnu cijenu od 7 KM po kilogramu. Na ovaj način, Edib može povećati vrijednost svog uroda i ostvariti veći prihod, čak i u slučaju kada svježe šljive ne mogu biti prodane.
Sličnu priču ima Asim Dedić iz Konjević Polja kod Bratunca. Na svom gazdinstvu, Asim proizvodi sokove, pekmez i džem od vlastitog voća. Osim toga, posjeduje sušaru kapaciteta 500 kilograma, koja mu omogućava da prerađuje i suši voće, te nudi usluge sušenja za druge poljoprivrednike. Njegovo gazdinstvo nije veliko, ali svake godine uspijeva napraviti određeni pomak u proizvodnji. Proizvode oko 1.500 litara sokova godišnje, koje uglavnom prodaju na sajmovima. Iako još nisu registrirani kao proizvođači, polako ali sigurno šire svoju djelatnost i planiraju povećati kapacitete.
Testno sušenje dalo dobre rezultate (Foto: Edib Balić)
Asimov gazdinstvo, osim proizvodnje voćnih prerađevina, uključuje i pčelarstvo, pa nude i medenjake, gurabije i druge seoske proizvode. Njihova vizija je da njihov pekmez jednog dana nađe svoje mjesto na tržištu, možda čak i u slastičarnicama i ugostiteljskim objektima.
Primjeri Ediba i Asima pokazuju da uz adekvatna ulaganja i inovacije, domaća proizvodnja može postati konkurentna i profitabilna. No, to zahtijeva kontinuitet u investicijama i potporu zajednice. Prehrambena industrija “Tanasić” iz Bijeljine također potvrđuje da bez ulaganja nema napretka. Ova kompanija, koja prerađuje voće i povrće, uložila je u nove mašine koje će povećati proizvodnju za 100%, omogućavajući im da odgovore na sve veću potražnju. Sa stalnim zaposlenjem 14 članova porodice i 15 radnika, kao i dodatnih 30 sezonskih radnika, “Tanasić” uspijeva održati kvalitetne proizvode i ostvariti planiranu proizvodnju unatoč izazovima poput klimatskih promjena.
Asim Dedić drži i pčele, pa su i medenjaci u ponudi
Iako BiH još uvijek uvozi velike količine voćnih prerađevina, postoji ogroman potencijal za domaću proizvodnju. Ako bi se domaći poljoprivrednici, uz podršku države i zajednice, više fokusirali na preradu i povećanje vrijednosti svog voća, smanjila bi se ovisnost o uvozu i stvorila održivija ekonomija. Uprkos trenutnim izazovima, priče kao što su one Ediba Balića, Asima Dedića i “Tanasić” kompanije pokazuju da je uz trud, inovacije i ulaganja moguće stvoriti uspješne domaće proizvodne kapacitete.
pressmediabih
