Nakon što su Sjedinjene Američke Države izvele napade na tri iranska nuklearna postrojenja – Fordow, Natanz i Esfahan – unutar američkog političkog spektra otvorila se rasprava o ustavnosti vojne operacije. Predsjednik Donald Trump pohvalio je vojsku i istakao uspjeh operacije, naglašavajući da su svi avioni sigurno napustili iranski zračni prostor. Međutim, njegove izjave nisu ostale bez ozbiljnih reakcija unutar Kongresa, pa čak i unutar njegove vlastite stranke.
Jedan od najglasnijih kritičara bio je Thomas Massie, republikanski zastupnik poznat po stavu protiv američkog uplitanja u inostrane ratove. Massie je istakao da je predsjednikovo naređenje za bombardovanje neustavno, pozivajući se na Član I, stav 8. američkog Ustava, koji jasno daje Kongresu ovlaštenje za objavu rata. Iako Član II predsjedniku daje ulogu vrhovnog komandanta oružanih snaga, ovakva vojna operacija bez prethodnog odobrenja zakonodavne grane vlasti, prema Massieu, izlazi izvan ustavnih okvira. On je najavio rezoluciju kojom bi se zabranilo učešće SAD-a u ratu protiv Irana bez prethodnog odobrenja Kongresa.
U ovom kontekstu pojavila se i izjava republikanskog zastupnika Warrena Davidsona, koji je, iako nije direktno osudio Trumpovu odluku, izrazio zabrinutost oko njene ustavne opravdanosti. On je poručio da mu je teško zamisliti uvjerljivo obrazloženje koje bi ovu odluku u potpunosti pravno opravdalo. Ipak, unutar republikanskog korpusa i dalje postoji jaka podrška predsjedniku, a senator John Cornyn je Trumpovu odluku nazvao hrabrom i ispravnom, uz izraze zahvalnosti američkoj vojsci i hvalospjeve liderstvu koje je SAD pokazao na svjetskoj sceni.
Sa druge strane, demokratski kongresmen Sean Casten oštro je kritizirao Trumpove postupke, tvrdeći da se radi o nedvosmislenom kršenju ustava koje zaslužuje opoziv. Casten je naglasio da se predsjednik nema pravo upustiti u bombardovanje strane države bez jasne, neposredne prijetnje Sjedinjenim Američkim Državama i bez formalnog odobrenja Kongresa. Prema njegovim riječima, Fordow – iako predstavlja rizik – nije bio spreman za napad na Izrael ili SAD u trenutku napada. Stoga je bilo dovoljno vremena za sazivanje Kongresa, čak i virtuelno, kako bi se postupak proveo u skladu s demokratskim normama.
Casten je nadalje objasnio da, iako ne poriče postojanje prijetnje od iranskog nuklearnog programa, odbacuje pristup u kojem predsjednik postupa samovoljno, pod pritiskom ili manipulacijom drugih državnika. Izrazio je sumnju da je izraelski premijer Benjamin Netanyahu iskoristio Trumpovu impulsivnost, svjesno računajući da će upravo SAD izvršiti ono što Izrael sam nije bio tehnički sposoban – razaranje dubokih podzemnih objekata poput Fordowa.
Posebno je problematizirano pitanje balansa moći između zakonodavne i izvršne vlasti. Casten je rekao da nije protiv potencijalnog napada na Iran, ali samo pod uslovom da Kongres – kao predstavničko tijelo naroda – odobri takvu odluku. Istakao je da je predaja kompletne moći predsjedniku opasan presedan, koji bi mogao podrivati same temelje američke demokratije, posebno kada se u obzir uzmu, kako ih je nazvao, “ulizivački sociopati unutar Republikanske stranke”.
Ova politička rasprava pokazuje duboku podjelu unutar američke političke scene ne samo po pitanju vanjske politike, već i o tumačenju Ustava i podjele vlasti. Iako većina republikanaca podržava predsjednikove poteze, rastući broj predstavnika, pa i unutar vlastitih redova, zahtijeva veću odgovornost i transparentnost u donošenju odluka koje imaju potencijal izazvati međunarodne sukobe. U svjetlu ovih događaja, pitanje koje se sve češće postavlja jeste – da li je trenutni politički sistem SAD dovoljno robustan da se odupre individualnim političkim ambicijama koje bi mogle imati dalekosežne globalne posljedice?
U svjetlu ovih burnih dešavanja, otvorila su se i šira pitanja o budućem pravcu američke vanjske politike te ulozi pravne kontrole u upotrebi vojne sile. Brojni pravni stručnjaci upozoravaju da bi ovakav oblik unilateralnog odlučivanja mogao postati presedan koji će slomiti ionako krhku ravnotežu između grana vlasti. Ukoliko se Kongres ne izbori za pravo na odlučivanje o ratnim operacijama, postoji opasnost da izvršna vlast preuzme potpunu dominaciju u oblasti nacionalne sigurnosti, čime bi institucionalna odgovornost bila ozbiljno narušena. Takav trend bi mogao ohrabriti i buduće predsjednike da djeluju van ustavnih okvira, pod izgovorom “nacionalnog interesa”, bez stvarnog uvida i odobrenja zakonodavnog tijela. Ovaj slučaj postavlja temelje za raspravu ne samo o Trumpovoj odgovornosti, već i o sistemskim slabostima koje omogućavaju da pojedinac pokrene oružani sukob bez šireg demokratskog konsenzusa.
