Tuga je nekada glasnija od tišine, a bol prisutnija od riječi. Uspomene na prošlost i sjećanja prisutni su na svakom koraku, podsjećajući nas na ono što je bilo i što je nepovratno izgubljeno. Stravične poplave koje su pogodile našu zemlju u oktobru prošle godine ostavile su neizbrisiv trag. Osim materijalne štete, odnijele su i ono najvrijednije – ljudske živote, ostavljajući za sobom pustoš i bol koja nikada neće nestati. Nekada živa naselja danas su samo blijeda sjena prošlosti, s ruševinama koje svjedoče o razmjerima katastrofe.
U saradnji s Muslimanskim dobrotvornim društvom “Merhamet” iz Švedske, posjetili smo najteže pogođena područja u Konjicu, Buturović-Polju i okolnim selima. Gledajući razorene domove i ljude koji su ostali bez svega, postajemo svjesni krhkosti ljudskog postojanja. Sudbine mnogih su promijenjene preko noći, a sjećanja na te strašne trenutke još su svježa u njihovim mislima.
Edina Pripo, jedna od stanovnica pogođenog područja, kroz suze se prisjeća te noći: “Sve je bilo zatrpano, voda je nosila sve pred sobom. Sijevalo je, grmjelo, jedva smo preživjeli. Bila sam u trećoj smjeni kad mi je kolegica rekla da voda sve nosi – kuće, drveće, sve. Pokušala sam dobiti porodicu, ali nije bilo signala. Tek u pola šest sin mi se javio i rekao: ‘Majko, sve je nestalo.’ Nismo znali gdje su ni da li su na sigurnom. To je neopisiv strah. Sreća Božija što su bili budni i uspjeli pobjeći.”
Njen sin Enis Pripo također teško pronalazi riječi: “Naviru sjećanja svaki put kad dođem ovdje. Osjećam prazninu. Moji instrumenti su uništeni, soba u kojoj sam odrastao više ne postoji. Sve što smo godinama gradili, nestalo je u trenu.”
Hiba Čustović, još jedna od preživjelih, prisjeća se trenutaka kada se voda nekontrolisano širila: “Mi smo spavali na spratu, a dolje smo obično bili do 11 navečer. Oko jedan iza ponoći čuo se strašan tutanj, balvani su odvalili vrata, rijeka je nadirala do balkona. Sjedili smo budni čitavu noć, bez struje, bez vode, bez signala. Nisam znala hoće li se kuća urušiti. Najviše me bilo strah da me moja djeca ne traže po jezeru dolje. Taj osjećaj nemoći nikada neću zaboraviti.”
Svaka kuća, svaka ulica i svaka priča nose teret ove tragedije. I dok se život polako vraća, rane ostaju duboko urezane. Solidarnost koju su pokazali ljudi iz cijele zemlje i dijaspore svijetla je tačka u ovim teškim vremenima. Organizacije poput “Merhameta” nastavljaju pružati pomoć, ali proces oporavka dugotrajan je i težak.
Najveći problemi s kojima se preživjeli suočavaju su:
- Obnova domova, jer su mnogi ostali bez krova nad glavom.
- Nedostatak osnovnih uslova za život, poput vode, struje i hrane.
- Emotivna i psihološka trauma, koju je teško prevazići.
Svjedočanstva preživjelih podsjećaju nas koliko su život i sigurnost dragocjeni, te koliko je važno pomoći onima kojima je pomoć najpotrebnija.
Cjelokupnu priču o sjećanjima na četvrti oktobar i borbi pogođenih porodica možete pogledati u emisiji “Ispuni mi želju” prenosi hayat
