U tihoj noći drevnog Kanaana, dok su zvijezde treperile nad pustinjskim pijeskom, mladi dječak po imenu Jusuf probudio se iz čudnovatog sna. Njegov san nije bio običan – bio je to početak priče koja će se prepričavati kroz vijekove.
Te noći, dok je mjesečina obasjavala njegov šator, Jusuf je požurio do svog oca Jakuba. Njegove oči su sijale posebnim sjajem dok je šaputao: “Oče, usnio sam nešto nevjerovatno! Vidio sam jedanaest zvijezda, i sunce, i mjesec… svi su mi činili sedždu!”
Jakub, čovjek mudrosti i dubokog razumijevanja, nježno je privukao sina bliže sebi. Pogledao je u njegove nevine oči i vidio u njima odsjaj budućnosti. “Dragi moj sine,” rekao je tiho, “Allah ti je podario poseban dar. Ali čuvaj ovaj san kao tajnu u svom srcu.”
No, tajna nije dugo ostala skrivena. Jusufova braća, već obuzeta ljubomorom zbog očeve posebne ljubavi prema njemu, primijetila su kako se nešto događa. Svaki Jusufov osmijeh, svaki nježni pogled koji je Jakub uputio svom voljenom sinu, raspirivao je vatru zavisti u njihovim srcima.
“Zašto je Jusuf toliko poseban?” šaputali su među sobom dok su čuvali stada. “Zar nismo i mi sinovi Jakubovi? Ovo mora prestati!”
Jednoga dana, braća su skovala plan. Prišli su ocu s naizgled nevinim prijedlogom: “Oče, zašto ne pustiš Jusufa da pođe s nama sutra? Da se igra i uživa na pašnjacima?” Njihovi osmijesi skrivali su mračne namjere, ali Jakub, iako zabrinut, nije mogao vječno držati Jusufa pod svojim krilom.
Sljedećeg jutra, dok je sunce tek izlazilo nad horizontom, Jusuf je radosno krenuo sa svojom braćom. Nije ni slutio da će taj dan zauvijek promijeniti njegov život. Daleko od očevog pogleda, braća su pokazala svoje pravo lice. Zgrabili su mladog Jusufa i, uprkos njegovim molbama i suzama, bacili ga u duboki, mračni bunar.
“Šta ćemo reći ocu?” upitao je najmlađi brat, dok su se vraćali kući u sumrak. Izvukli su Jusufovu košulju i umrljali je krvlju jagnjeta. “Reći ćemo mu da ga je vuk pojeo,” odgovorili su ostali, pripremajući svoje lažne suze.
Ali sudbina je imala druge planove za Jusufa. Karavana trgovaca, putujući prema Egiptu, zaustavila se kod bunara da napoji svoje deve. Spustili su kofu po vodu, a iz nje je izronio prekrasan dječak. Trgovci nisu mogli vjerovati svojoj sreći – odmah su prepoznali vrijednu robu za egipatsko tržište robova.
U Egiptu, Jusuf je prodat uglednom ministru koji ga je odveo u svoj dom. Tu je rastao u lijepog mladića, čija ljepota nije bila samo vanjska. Njegova mudrost i karakter privlačili su pažnju svih, uključujući i ministrovu ženu. No, kada ga je ona pokušala zavesti, Jusuf je pokazao svoju istinsku veličinu.
“Utječem se Allahu!” uzviknuo je, odbijajući njene ponude. “Tvoj muž me je časno primio u svoj dom. Nikada neću izdati njegovo povjerenje!” Ali odbijena žena, obuzeta sramom i bijesom, optužila je Jusufa za pokušaj zavođenja. Iako nevin, Jusuf je završio u tamnici.
U zatvoru, Jusuf nije očajavao. Njegova sposobnost tumačenja snova postala je poznata među zatvorenicima. Kada je faraon usnio uznemirujući san o sedam debelih krava koje proždiru sedam mršavih, i sedam zelenih klasova nasuprot sedam suhih, niko nije mogao protumačiti njegovo značenje – osim Jusufa.
“Doći će sedam godina blagostanja,” objasnio je Jusuf faraonu, “a nakon njih sedam godina suše. Moramo se pripremiti.” Zadivljen njegovom mudrošću, faraon ga je postavio za ministra finansija. Jusuf je mudro vodio zemlju kroz godine obilja, skladišteći hranu za godine gladi koje su uslijedile.
Kada je glad zahvatila okolne zemlje, ljudi su dolazili u Egipat po hranu. Među njima bila su i Jusufova braća, koja ga nisu prepoznala u njegovoj vladarskoj odori. Ali on je prepoznao njih. Umjesto osvete, Jusuf je izabrao milost. Iskušavao ih je dok nije vidio iskreno kajanje u njihovim srcima.
Konačno je došao trenutak otkrivenja. “Ja sam Jusuf,” rekao je svojoj zapanjenoj braći, “vaš brat kojeg ste bacili u bunar.” Suze kajanja i radosti pomiješale su se dok su braća molila za oprost. “Nema vam prijekora danas,” rekao je Jusuf plemenito. “Allah vam je oprostio, a i ja vam opraštam.”
Poslao je svoju košulju ocu, čije su oči oslijepile od suza za izgubljenim sinom. Kada je košulja dotakla Jakubovo lice, vid mu se vratio. Cijela porodica se preselila u Egipat, i tada se Jusufov dječački san konačno ostvario – jedanaest braće (zvijezde), otac (sunce) i tetka (mjesec) poklonili su mu se u znak poštovanja.
Tako je dječački san postao stvarnost kroz godine iskušenja, strpljivosti i vjere. Jusufova priča nas uči da iza svake teškoće dolazi olakšanje, da je praštanje bolje od osvete, i da Allah najbolje određuje, čak i kada mi ne vidimo mudrost u Njegovom planu.
“Mi tebi objavljujemo najljepše kazivanje time što ti objavljujemo ovaj Kur’an, iako prije njega nisi doista ništa znao.” (Jusuf, 3)
