Tokom svetog mjeseca Ramazana, vjernici osim pet obaveznih farz-namaza – Sabah, Podne, Ikindija, Akšam i Jacija – obavljaju i poseban dobrovoljni namaz poznat kao Teravih-namaz ili Teravija. Ovaj namaz predstavlja sunnet za muškarce i žene, a njegovo predviđeno vrijeme nastupa nakon Jacije-namaza, ali prije Vitr-namaza.
Teravih-namaz se u historiji islama prakticirao na različite načine. Za vrijeme Muhammeda, a.s., neko vrijeme se klanjao u džematu, ali kasnije su ga muslimani obavljali samostalno, nakon Jacije-namaza. Međutim, od perioda drugog halife Umera ibn El-Hattaba, ovaj namaz se ustalio kao zajednički ibadet u džamijama, pri čemu se klanjao u dvadeset rekata.
Iako se Teravih-namaz može obavljati i pojedinačno, veći sevap i ljepota ibadeta postižu se kada se klanja u džematu. Postoje dvije metode obavljanja ovog namaza:
- Dva po dva rekata, pri čemu se nakon svakog selama pravi kratka pauza.
- Četiri po četiri rekata, također s pauzama između njih.
U ovim pauzama se uče tekbiri, što dodatno doprinosi duhovnoj atmosferi namaza.
Za vrijeme sjedenja u namazu, muslimani izgovaraju Salavate, dok se prilikom svakog početka novog rekata uče:
- Subhaneke
- E’uzubilla
- Bismilla
- Fatiha
- Sura
U slučaju da vjernik klanja za imamom, on će nakon Subhaneke pažljivo slušati imama koji glasno uči Kur’an.
Teravih-namaz ne treba da bude iscrpljujuća fizička vježba, već duhovno umirujući ibadet koji vjernicima donosi spokoj i posebnu povezanost s vjerom.