Na tridesetu godišnjicu jednog od najstrašnijih zločina na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, u Memorijalnom centru Potočari snažno se oglasila Munira Subašić, predsjednica udruženja Majke Srebrenice. Njen govor bio je duboko ličan, emotivan, ali i politički jasan, sa snažnom porukom upućenom domaćoj i međunarodnoj javnosti, posebno Evropskoj uniji i NATO savezu.
Subašić se obratila u ime svih majki koje su, poput nje, izgubile sinove, muževe, braću i unuke u genocidu koji se dogodio jula 1995. godine. Tom prilikom, kako je podsjetila, njoj lično je ubijeno 22 člana porodice, uključujući sina i supruga. Upravo iz te lične tragedije crpi snagu da trideset godina nakon zločina i dalje govori javno, bez straha i sa jasnim ciljem – da se istina čuje i pravda ne zaboravi.
Njena poruka državama koje su podržale Rezoluciju o Srebrenici bila je izraz zahvalnosti, dok je onima koje su to odbile jasno poručila da žive u mraku. Istakla je da majke neće oprostiti, niti će ikada zaboraviti sve laži, veličanje ratnih zločinaca i mržnju koja je ostala prisutna i nakon tri decenije. “Trideset godina gledamo svijet kako okreće glavu,” rekla je, ukazujući na međunarodnu pasivnost.
Jedna od najpotresnijih poruka koju je iznijela tiče se osnovnog uzroka zločina: ljudi u Srebrenici su ubijani zbog svoje vjere i svog imena. To nije bio incident, već planski zločin sa ciljem etničkog uništenja jednog naroda. Subašić je podsjetila da je genocid ostavio za sobom:
-
5.500 djece bez jednog ili oba roditelja
-
mnogima od njih nije ostala ni fotografija oca
-
majke i bake se pitaju da li njihovi unuci liče na sinove koje su izgubile
U tom duhu, naglasila je da je genocid oduzeo ne samo živote, već i budućnost – uništavajući generacije koje su mogle doći poslije. “Ubili su ne samo našu djecu, već i našu unučad,” poručila je, dajući širi kontekst zločina kao napada na cijelu zajednicu i njen opstanak.
Ipak, među tragedijom, Subašić je pokazala i ponos – rekla je da su majke, uprkos svemu, odgojile djecu bez mržnje. Ta djeca su danas doktori, inžinjeri, prevodioci, ljudi koji doprinose društvu uprkos rani koju nose. “Moj Nerko, da je ostao živ, bio bi dobar čovjek – dobar otac, sin, muž,” izgovorila je, evocirajući ne samo uspomene, već i propuštene prilike, živote koji su mogli biti ispunjeni ljubavlju, radom i dostojanstvom.
U jednom od najsnažnijih dijelova govora, Subašić se obratila evropskim delegacijama sa pitanjem koje u sebi nosi i optužbu i molbu: “Kad vam je žao – zašto nas ne primite u NATO? Mi tamo pripadamo.” Ova rečenica simbolično povezuje nedostatak odgovora međunarodne zajednice tokom 1995. s današnjim sigurnosnim i političkim statusom Bosne i Hercegovine. Njen stav je jasan – ako postoji istinska solidarnost, ona mora biti institucionalizovana kroz zaštitu, partnerstvo i uključenje u međunarodne sigurnosne mehanizme.
Takođe, ukazala je da zločini poput onih iz Srebrenice nisu samo prošlost. Dok ona govori, majke u Ukrajini i Palestini proživljavaju slične horore koje su žene Srebrenice doživjele prije 30 godina. Time je njen govor poprimio i univerzalnu dimenziju, jer poziva svijet na globalnu borbu protiv mržnje, nasilja, silovanja i progona – fenomena koji se, kako je rekla, ponavljaju kad se zločini iz prošlosti ne prepoznaju na vrijeme.
Na kraju, Munira Subašić je poslala oštru, ali zasluženu kritiku Evropskoj uniji, rekavši da umjesto pravde, Evropa danas budi fašizam. Ova izjava ne ostavlja prostora za političku neutralnost – ona je vapaj za promjenom, za osvješćenjem i za akcijom. Po njenim riječima, današnja Evropa često zatvara oči pred porastom ekstremizma, a to je, kako istorija pokazuje, put ka novim tragedijama.
Subašićin govor nije bio samo čin sjećanja. On je bio poziv: da se mržnja zamijeni solidarnošću, da pravda zamijeni ignorisanje, i da istina postane temelj evropske i svjetske sigurnosti. Njen nastup pred međunarodnim zvaničnicima bio je podsjetnik da preživjele ne traže sažaljenje, već priznanje i akciju. I da narod koji je preživio genocid ima pravo da traži zaštitu, istinu i svoje mjesto u porodici civilizovanih i odgovornih nacija.
