Muniba, starija žena iz Goražda, živi sama u malenom potkrovlju, preživljavajući jedva s onim što ima. Danas, u svojim zrelim godinama, suočava se s teškom svakodnevicom, a prošlost koju je proživjela nosi značajnu težinu i obiluje složenim emocijama. Njeno društvo čine uspomene uhvaćene na fotografijama – slike koje je podsjećaju na prošla, teška vremena.
Njezin suprug, s kojim je provela veliki dio života, bio je bolestan. Pogođen šizofrenijom i fizičkim ozljedama, njihov život bio je obojen izazovima. Suprug je povremeno radio, ali je jedno vrijeme pao sa skele i zadobio ozbiljne ozljede glave. „Imao je šizofreniju i bilo je jako teško živjeti s njim,“ objašnjava Muniba, prisjećajući se brojnih situacija kada je hodala po pet kilometara samo da mu donese lijekove i pomogne da se smiri. Za vrijeme rata, Muniba je prolazila kroz dodatne poteškoće – suprug ju je tada istjerao iz kuće, no Muniba je, ne odustajući, dovela dva policajca i nastavila pokušavati održati stabilnost u svojoj porodici.
Život joj nije nimalo olakšao ni nakon suprugove smrti. Ostavši sama, Muniba je počela raditi kako bi preživjela, i koliko god je mogla, radila je u vrtu. Međutim, njeno zdravlje polako je počelo da slabi. Razvila je aritmiju i često osjeća kako je zagušljivo u zatvorenim prostorijama, što dodatno otežava život u malom, skučenom prostoru potkrovlja. U jednom trenutku iskreno priznaje: „Ne mogu više, ne mogu lizati asfalt. Kada bih imala terasu, imala bih više života. Oštetila sam oko, imam mrenu, nemam nikoga.“
Uz sav teret prošlosti i sadašnjosti, Muniba ima podršku komšija koji joj dolaze i pomažu kada mogu, što joj olakšava svakodnevnicu. Ipak, ta podrška ne može nadomjestiti sve što joj nedostaje – prije svega, osjećaj slobode i udobnosti, nešto što bi terasa mogla pružiti prenosi hayat
