Mujo i Džema Pašić nekada su živjeli mirnim i skromnim životom, kao i mnoge druge porodice u Bosni i Hercegovini. Bavili su se svakodnevnim obavezama, radili, odgajali svoja dva sina, Muhameda i Muamera, i radovali se svakom novom danu. Njihova svakodnevica bila je ispunjena nadom u budućnost i zadovoljstvom koje donosi porodična harmonija. No, sve se promijenilo tokom ratnih dešavanja u Srebrenici, kada su izgubili sve što su imali, osim nade u ponovni susret s djecom u vječnom raju.
Mujo je ranjen 1993. godine, i tada je evakuisan u Tuzlu, dok su Džema i sinovi ostali u Srebrenici. Tog sudbonosnog trenutka, njihov svijet je nepovratno promijenjen. Muhamed, tada 17-godišnjak, i Muamer, koji je imao samo 15 godina, pokušali su pronaći spas. Pridružili su se koloni izbjeglica, dugoj čak 15 kilometara, koja je išla prema Tuzli, u potrazi za sigurnošću. Njihova nada za preživljavanjem, kao i hiljade drugih u toj nesretnoj koloni, bila je ogromna, ali nažalost, nije bila ostvarena.
Ubrzo su oba sina zarobljena. Odvedeni su u logor, gdje su ih neprijateljske snage mučki ubile. Ova tragedija ostavila je neizbrisive ožiljke na srcima njihovih roditelja, posebno oca Muja, koji se borio da povrati ono malo što mu je ostalo.
Mujo i njegova supruga Džema vratili su se u Srebrenicu nakon rata. Nakon toliko godina boli i patnje, suočeni su s prazninom koja nikada neće biti ispunjena. Mujo je uložio ogromnu snagu da obnovi ono što je od njegovog doma preostalo, istjeravši okupatore s njihove zemlje. Njegova borba nije bila samo za fizičku obnovu kuće, već i za očuvanje uspomene na sinove koje su nepravedno izgubili.
Mujo je popravio kuću, uredio imanje i zasadio voće – vanjski znakovi da se život možda vraća u normalu, ali unutarnji mir i sreća daleko su od toga da budu obnovljeni. Iako naizgled sve izgleda isto, stvarnost je potpuno drugačija. U njegovim mislima, sinovi su još uvijek tu, kao da vrijeme nije prošlo. Zamislja kako mu Muhamed i Muamer pomažu oko imanja, uklanjajući korov dok on kosi travu. Ponekad, sjedeći za stolom, sipa kahvu u tri fildžana – dva za sinove, a treći za sebe – kao da su još uvijek tu, s njim. Svaka ta zamišljena scena pokazuje težinu njegovog gubitka i nepodnošljiv osjećaj praznine.
Efendija Ahmed Hrustanović, lokalni vjerski vođa, izražava duboko saosjećanje prema Muji. On govori o njemu s velikim poštovanjem, opisujući ga kao osobu koju posebno cijeni i voli zbog njegove snage i vjere. “Teška je sudbina ovog oca iz Srebrenice”, kaže efendija, naglašavajući Muja kao simbol ljudske borbe i patnje. Kroz njegove riječi, možemo osjetiti tugu, ali i veličinu čovjeka koji, unatoč strašnom gubitku, ne gubi nadu u Božiju pravdu i susret s djecom na drugom svijetu.
Teška sudbina porodice Pašić nije samo priča o gubitku, već i o borbi za dostojanstvo i pravdu. Kroz Muja i Džemu, vidimo primjer porodica koje su izgubile svoje najmilije u ratu, ali i dalje pokušavaju pronaći smisao u svakodnevnom životu. Njihova priča nas podsjeća na neizbrisive rane koje rat ostavlja iza sebe, ne samo na fizičkom nivou, već i na duhovnom.
Zaključak: Sudbina Muja Pašića oslikava tešku stvarnost mnogih porodica koje su izgubile svoje najmilije tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, a posebno u Srebrenici. Ova priča nije samo podsjetnik na strašnu sudbinu jednog čovjeka, već i na cijelu zajednicu koja nosi bol zbog gubitaka. Iako se život nastavlja, uspomene na one koje su izgubili nikada ne blede. Kroz Muja vidimo snagu volje i hrabrost čovjeka koji se bori da obnovi ono što mu je ostalo, iako su mu srce i duša nepovratno slomljeni. Nada u ponovni susret u Džennetu jedino je što ga drži.
Hvala na čitanju
