Jedan dječak je podijelio svoje iskustvo: “Bio sam u četvrtom razredu osnovne škole kada sam jednog dana došao kući bez olovke. Kad sam rekao majci da sam izgubio olovku, ona me je počela grditi i udarati, optužujući me da sam nemaran i neodgovoran.
Zbog te ekstremne reakcije majke, odlučio sam se ne vratiti kući praznih ruku. Umjesto toga, odlučio sam uzeti olovke od svojih školskih kolega.
Sljedećeg dana, smislio sam plan i počeo kradom ne samo jednu ili dvije olovke, već gotovo sve olovke u mom razredu. Na početku sam bio uplašen, ali sam s vremenom stekao hrabrost i samopouzdanje.
Nakon mjesec dana krađe, osjećao sam se prazno, pa sam odlučio proširiti svoje krađe i na druge razrede. Krenuo sam od učionice do učionice, krao olovke, a na kraju čak i stvari iz kancelarije direktora škole.
Ta godina bila je za mene poput treninga u krađi. Naučio sam teoriju i praksu krađe i nastavio sam tim putem dok nisam postao profesionalac u svom “poslu”.
Olovka Dobročinstva
Jedna majka je podijelila svoje iskustvo: “Kad je moj sin bio u drugom razredu osnovne škole, jednog dana došao je kući i rekao mi da je izgubio olovku. Upitala sam ga: ‘Pa što si radio, čime si pisao?’ Odgovorio je: ‘Mama, posudio sam olovku od jednog kolege.’
Rekla sam mu: ‘Dobro si postupio, ali što je tvoj kolega dobio zauzvrat? Jesi li mu dao nešto?’
‘Ne’, odgovorio je moj sin.
‘Onda si propustio priliku da učiniš nešto dobro za njega’, rekla sam mu.
Upitao je: ‘Kako to?’
Rekla sam: ‘Kupit ću ti dvije olovke, jednu za tebe i drugu koju ćemo nazvati “olovka dobročinstva”. Možeš je posuditi onom učeniku koji je zaboravio ili izgubio olovku.’
Moj sin je bio oduševljen tom idejom, a njegovo veselje se još više povećalo kad je počeo primjenjivati tu ideju u praksi. Redovno je nosio jednu olovku za sebe i šest “olovki dobročinstva” koje bi posuđivao kolegama i tako stvarao dobra djela.
Zanimljivo je da je moj sin prije mrzio školu i imao loše ocjene, ali nakon što smo isprobali ovaj eksperiment, počeo je voljeti školu. Postao je poznat kao dobar đak u razredu. Svi učitelji su znali za njega i njegovo dobročinstvo, a kolege su mu dolazile posuđivati olovke. Kad bi učitelj primijetio da nekom učeniku nedostaje olovka, pitao bi: ‘Gdje je vlasnik “olovke dobročinstva”?’
Zbog ljubavi mog sina prema školi, napredovao je učenju, diplomirao na sveučilištu, osnovao obitelj i postao uspješan građanin. Ali, nikada nije zaboravio “olovku dobročinstva”. Danas je čak predsjednik humanitarne organizacije u našem gradu.”
