Dok sam posmatrao goste, za oko mi je zapeo jedan čovjek. Sjedi sam, miran, ali neprestano uzima hurmu po hurmu, uz to pijucka kahvu. U glavi mi se stvori slika – ovisnik o hurmama i kahvi!
Prišao sam mu i, onako polušaljivo, upitah:
– “Vidim da stalno jedeš hurme i piješ kahvu… da nisi možda ovisan o tome?”
Podigao je pogled, blago se nasmiješio i mirno rekao:
– “Znaš li da je moj otac živio do 105 godina?”
Pomislio sam: Eto dokaza! Zdrava ishrana!
– “Znači”, rekoh, “i tvoj otac je stalno pio kahvu i jeo hurme?”
Naslonio se lagano, otpuhnuo i kroz osmijeh rekao:
– “Ne, rahmetli otac nije se miješao u tuđe poslove.”
Nisam znao da li da se nasmijem ili da se postidim. Zapravo – oboje.
Jer u toj jednoj rečenici bilo je više mudrosti nego u deset knjiga. Čovjek nije govorio o hurmama, ni o kahvi. Govorio je o nama. O tome kako je danas rijetkost da neko jednostavno – pusti druge da žive kako žele.
