U nedavnom javnom nastupu predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića, dogodila se scena koja je izazvala veliku pažnju, posebno zbog načina na koji je ponižavao ministre u svojoj vladi. Naime, Vučić je prisustvovao sjednici Vlade Srbije, gdje je, u izuzetno teškoj i neprijatnoj situaciji, pred kamerama demonstrirao svoju dominantnu poziciju i autoritativni pristup u vođenju politike. Ovaj incident, koji se dogodio tokom njegove diskusije o mogućim američkim sankcijama prema Naftnoj industriji Srbije, dodatno je oslikao način na koji predsjednik tretira svoje saradnike, bez obzira na njihove pozicije i odgovornosti unutar vlade.
Dugo izlaganje Aleksandra Vučića o potencijalnim posljedicama američkih sankcija na Naftnu industriju Srbije bilo je prekinuto od strane ministra finansija, Siniše Malog, koji je izrazio zabrinutost zbog mogućih ekonomskih posljedica. Mali je u tom trenutku rekao: „Ne smemo da čekamo 15. mart, predsedniče. Moramo da znamo šta ćemo da radimo, nisam siguran da možemo da izdržimo, nećemo da imamo na kraju za plate i penzije.“ Ovaj komentar, koji je bio utemeljen na realnoj brizi za finansijsku stabilnost zemlje, nije naišao na razumijevanje Vučića, koji je odmah prešao u opoziciju prema ministru.
Vučić je, nakon Malog, obratio pažnju premijeru Milošu Vučeviću i oštro ukorio ministra Malog i druge članove vlade zbog nepoštovanja reda u raspravi. Pred kamerama RTS-a, Vučić je rekao: „Miloše, znaš koliko poštujem tvoje ministre, neke i volim kao Sinišu, ali mislio sam da kod tebe postoji neki red, a da ministri treba da traže riječ kada žele da govore.” Ovim riječima, Vučić je jasno dao do znanja da je on taj koji određuje pravila, a svi ostali moraju da se povinuju njegovim odlukama. U tom trenutku, premijer Vučević i ostali ministri nisu imali ništa da odgovore, a Vučić je nastavljen u svom govoru, ističući kako je on taj koji donosi konačne odluke.
Ovaj trenutak je bio još jedan u nizu demonstracija Vučićeve apsolutne vlasti i kontrole nad političkim tijelom Srbije. U atmosferi gdje se od ministara očekuje potpuna poslušnost i suzdržanost, nijedan ministar nije se usudio da postavi pitanje, koje bi bilo potpuno na mjestu u toj situaciji, poput: „Predsedniče, kako i čijom zaslugom smo došli u ovu situaciju?“ Ovako postavljeno pitanje, koje bi se moglo smatrati osnovnim političkim istraživačkim pitanjem, nije izgovoreno, jer su svi članovi vlade očigledno strahovali od posljedica neosnovanog neslaganja sa Vučićem.
Iako mnogi kritičari smatraju Vučićevu opoziciju prema ministru Malom neprimerenom, postoji i dublja politička dinamika koja stoji iza ovog incidenta. Ministar Mali, koji je često bio u središtu pažnje zbog svoje političke karijere i odluka vezanih za finansijski sektor, očigledno nije mogao da izdrži pritisak i prekinuo Vučića, sugerišući potrebu za konkretnim akcijama i odgovorima na ekonomske izazove. Ipak, Vučić je ovaj trenutak iskoristio da poniži ministra i učvrsti svoju dominantnu poziciju unutar vlade.
Ovakvo ponašanje predsjednika Vučića, naročito u javnosti, pokazuje njegovu strategiju kontrole i autoritarnog vođenja države. On je poznat po tome što veoma često demonstrira moć i utvrđuje svoj autoritet čak i u najosjetljivijim trenucima političkih rasprava. Vučićevo ponašanje u ovom slučaju takođe ukazuje na to da vlada u Srbiji funkcioniše pod strogim pravilima koje postavlja samo jedan čovek, te da kritika ili neslaganje s njegovim mišljenjima nisu dopušteni, posebno ne u javnim prostorima.
U zaključku, ovaj incident je samo jedan od mnogih koji osvetljavaju način na koji Aleksandar Vučić vodi politiku u Srbiji, u kojoj povlastice i moć jednog čoveka prevazilaze sve ostale političke figure. Ministri i drugi zvaničnici u vladi Srbije suočavaju se s ozbiljnom autoritarnom kontrolom, gdje je svaka inicijativa ili neslaganje prema predsjedniku riskantno i potencijalno kažnjivo. Takođe, Slabost vlade u suočavanju s problemima, kao što je ekonomska nestabilnost, mogla bi se smatrati posljedicom političke klime koja favorizuje samo jednog lidera, dok se ostatak političkog aparata nalazi u poziciji slušalaca i podanika.
