Moj muž i ja smo zajedno već deset godina u braku, i Allah nas je iskušao time što nemamo potomstvo. Uložili smo mnogo truda, pa čak pokušali i IVF (in vitro fertilizaciju), ali ni to nije bilo uspješno, elhamdulillah. Taj put bio je pun izazova i raznih emocija, uključujući trenutke kada sam razmišljala o razvodu. Osjećala sam se krivom jer nisam mogla pružiti svome mužu ono što sam smatrala ključnim – djecu. Čak sam u jednom trenutku bila odlučna da ga ostavim, jer nisam željela da ostane sa mnom ukoliko mu ne mogu dati potomstvo.
Međutim, reakcija mog muža bila je iznenađujuća i nevjerovatno utješna. On nije htio ni da čuje o razvodu, bez obzira na to hoćemo li imati djecu ili ne. Rekao je da bi radije ostao sa mnom, makar nikada ne dobili dijete. Elhamdulillah, hvala mu na toj podršci koja je uistinu zapečatila naš brak zauvijek.
Godinama sam se borila s depresijom. Vidjela sam kako svi oko mene, bilo da je riječ o mojoj užoj ili široj porodici, prijateljicama ili sestrama u vjeri, dobijaju svoje prvo, drugo, pa čak i treće dijete. U našem životu nije bilo tih radosnih prinova. Svaki put kada bih čula za nečiju trudnoću, osjetila bih duboku bol. Iako sam se trudila smijati i radovati zajedno s njima, moja duša plakala je iznutra. Ta bol nikada nije u potpunosti nestala, i danas još uvijek osjećam tugu, ali sada imam drugačiji pogled na tu situaciju.
S vremenom sam naučila da se u potpunosti oslonim na Uzvišenog Gospodara. Shvatila sam da je On Taj koji daje i On Taj koji uzima. Zahvalna sam Mu što me, barem za sada, sačuvao od potomstva, jer možda ta djeca ne bi bila hajr za mene. Allah zna ono što je skriveno, a ja ne. Uvijek imam na umu da je Njegova mudrost savršena, i da je ono što mi se čini teškim, možda zapravo milost u skrivenom obliku.
Kada sam u svojoj glavi i srcu prihvatila da može biti samo onako kako Allah odluči, počela sam osjećati olakšanje. Nema smisla boriti se protiv Njegove volje. Ja mogu učiniti sve što je u mojoj moći, ali ako Allah nije odredio da imam dijete, sva ta borba je uzaludna. Uprkos svemu, nisam odustala i nisam izgubila nadu. Moj Gospodar je milostiv, i Njegova milost nema granica.
I dalje činim dovu, moleći Allaha da mi podari hajrli evlada – djecu koja će biti poslušna samo Njemu i koja će meni donijeti korist u oba svijeta. Molim Ga da ta djeca budu moj Džennet, a ne moj Džehenem, amin. Iako moje srce još uvijek nosi tugu, vjera u Njegovu milost mi daje snagu da nastavim i da ne gubim nadu u bolje sutra prenosi n-um
